Pogledam li današnja religiozna zbivanja, vidim samo ljudske i tjelesne zamisli i službe. Većinom su bez sile. Nemaju utjecaja na svijet. Vidim kako sve više svjetovnost ulazi u crkvu i utječe na nju, umjesto da crkva utječe na svijet. Vidim kako glazba i zabava preuzimaju Božji dom. U Božjem domu prisutna je opsesija glazbom, a mržnja prema popravljanju i ukoru. Nitko to više ne želi čuti. Što li se dogodilo s ožalošćenošću u Božjem domu?
Što li se dogodilo s ožalošćenosti u služenju? To je riječ koju se ne čuje u ovom razmaženom dobu. Ne čuje ju se. Ožalošćenost podrazumijeva ekstremnu bol i nevolju, emocije toliko potresene da postaje bolno, patnja podrazumijeva snažnu i duboko proživljenu nutarnju bol zbog stanja (grijeha, mlakosti, indiferentnosti, obamrlosti op. prev.) u nama, oko nas i vezano uz nas. Patnja. Duboka bol. Tuga. Agonija Božjeg srca.
Zadržali smo svoju religioznu retoriku i priče o probuđenju, ali postali smo tako pasivni. Svaka istinska strast rođena je kroz ožalošćenost. Svaka istinska strast za Krista proizlazi iz krštenja patnjom. Pretražite li pismo pronaći ćete na koji način je Bog donosio obnovu uništenog… On bi podijelio svoju vlastitu bol u vezi onoga što je vidio da se događa Njegovoj crkvi i narodu. Pronašao bi i upotrijebio čovjeka od molitve, i doslovce ga krstio u patnji. Navedeno se nalazi u Nehemiji. Jeruzalem je tada bio u ruševinama. Kako je Bog odlučio to riješiti, kako je naumio obnoviti ruševine? Nehemija nije bio nikakav propovjednik. Bio je poslovni čovjek, ali je i molio.
Bog je pronašao čovjeka koji nije imao kratkotrajne, površne emocije, neke silne iznenadne ispade zabrinutosti, koji bi ubrzo nestali. Rekao je: „Ne. Slomio sam se i plakao, i žalovao, i postio. A tada sam počeo moliti dan i noć.“ Zašto ostali ljudi nisu imali odgovore? Zašto Bog njih nije upotrijebio u obnovi? Jer nije bilo traga patnji. Nije bilo plača, ni riječi od molitve. Sve je bilo ruševina.
Da li je tebi danas stalo? Znači li ti išta činjenica da je Božji duhovni Jeruzalem, crkva, sada oženjena za svijet? Da zemljom struji silna hladnoća? Više od toga… da li je tebi stalo do Jeruzalema koji je u našim srcima? Znak ruševine koja polako crpi duhovnu snagu i žar. Slijepi za mlakost, slijepi za mješavinu koja se polako uvlači. To je sve što zli želi učiniti, iz tebe maknuti borbu i ubiti je. Tako da više ne rađaš u molitvama, više ne plačeš pred Gospodinom, da možeš sjesti i gledati televiziju, a tvoja obitelj ide u pakao.
Dopustite da vas pitam…da li vas ovo što sam rekao imalo presvjedočuje i uznemiruje? Postoji velika razlika između žalosti i zabrinutosti. Zabrinutost je nešto što te počinje interesirati. Interesiraš se za pothvate, za uzroke, brigu, ili potrebu. Želim vam reći nešto što sam naučio kroz godine, kroz 50 godina propovijedanja – ako nije rođeno iz ožalošćenosti i uznemirenosti zbog postojećeg stanja, nije rođeno iz Duha Svetog. Gdje te ono što čuješ i vidiš o ruševinama dovede na koljena, dovede te do krštenja u patnji gdje počneš moliti i tražiti Boga. Sada znam. O, Bože kako li sada znam. Sve dok nisam u agoniji. Dok nisam na mukama zbog toga… Svi naši pothvati, sve što radimo… Gdje su učitelji nedjeljne škole koji plaču nad djecom za koju znaju da ne slušaju i idu u pakao.
Vidite, pravi molitveni život počinje iz patnje. Ako svoje srce usmjerite na to da ćete moliti, Bog će doći i početi s vama dijeliti svoje srce. Srce će vam zavapiti: „Bože, Tvoje se ime pogrđuje, Duh Sveti se ismijava, Neprijatelj pokušava uništiti svjedočanstvo o Gospodinovoj vjernosti i nešto u vezi toga treba poduzeti!“
Neće biti obnove i probuđenja, sve dok ne postanemo voljni dopustiti Mu da nas ponovno slomi. Ljudi, postaje sve kasnije, i sve ozbiljnije. Molim vas nemojte mi reći…nemojte mi reći da ste zabrinuti kad provodite sate i sate pred televizorom i na internetu. Gospodine, postoje neki koji moraju priznati: „Nisam ono što sam nekad bio, nisam tamo gdje trebam biti. Bože, nemam tvoje srce, niti nosim tvoj teret. Želio sam lakši put. Samo sam htio biti sretan. Ali Gospodine, prava radost dolazi kroz patnju.“ Ne postoji ništa što dolazi od tijela, a što može dati radost. Nije me briga koliko novca, kakva kuća, apsolutno ništa materijalno ne može dati sreću. To se postiže jedino kada poslušamo Duha Svetog i ponesemo Njegovo srce.
Izgradite zidove oko svoje obitelji. Izgradite zidove oko svog srca. To će vas učiniti snažnima i neprobojnima za neprijatelja. Bože, to je ono što mi želimo!
Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. (Rimljanima 9:1-3)
Autor: David Wilkerson
