Poznaješ li ti onaj osjećaj usamljenosti, odbačenosti, tuge, straha i nemira? Tako je izgledao moj život, sve do trenutka kad…
Naizgled sam djelovao kao sretan mladić; uživao sam u izlascima, pijankama, djevojkama i nekim drugim stvarima koje se današnjim mladima serviraju pod “normalno“…
Posljedice mog “lutanja“ u takvom načinu života mogle su biti drastične, zaista mogu zahvaliti Bogu da mi je radikalno promijenio život..
Kada bi ljudi, prijatelji i osobe koje su me poznavale u tom razdoblju moga života, mogle zaviriti malo dublje u moje srce i kada bi mogli baciti pogled iza dobro izgrađene fasade, shvatili bi da izgled vara i da zapravo nisam bio onakav kakav sam se predstavljao. Prema vani sam djelovao opušteno, zadovoljno, izgledao sam sretno i pretvarao sam se da je „sve pet“.
No osjećaji koji su se skrivali iza te fasade bili su: nezadovoljstvo, ispraznost, tuga, strah, odbačenost..
Neki od tih osjećaja posljedica su životnih okolnosti u kojima sam odrastao i situacija kroz koje sam prolazio. Naime, kada sam imao tri godine ostao sam bez oca, preminuo je u dvadeset i šestoj godini svoga života. Moja majka, djevojka koja je imala tek dvadeset i dvije godine, ostala je udovica s dvoje male djece. Moj brat je tada imao četiri godine.
U to vrijeme je počeo i Domovinski rat te smo izbjegli u inozemstvo. Tako da sam svoje djetinjstvo proveo u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Nakon dugog perioda boravka u inozemstvu, na koncu smo se 2003. godine vratili u Hrvatsku, a povratak nije bio lagan. Ljudi su nas znali gledati kao strance, a tako smo se u početku i osjećali. Bilo je jako teško prilagoditi se životnim okolnostima u Hrvatskoj te krenuti potpuno ispočetka. Želja da se ponovno vratimo u Nizozemsku je bila jaka; nedostajali su nam prijatelji, način života i poznata okolina u kojoj smo odrastali.
No stvarnost je bila drugačija. Činjenica da nije bilo previše izgleda da se vratimo tamo, u meni je stvorila gorčinu i nezadovoljstvo, pa ni hrvatski jezik nisam dovoljno dobro poznavao!
Moram istaknuti da sam u to vrijeme bio tinejdžer te da mi je zbog toga još teže bilo nositi se s okolnostima u kojim sam se našao.
U tom sam se razdoblju posvađao i s bratom, s kojim sam oduvijek bio jako povezan. Činjenica da su okolnosti tako negativno utjecale na naš odnos te da je brat odlučio odvojiti se od mene i mame snažno me povrijedila. Nakon nekog vremena brat se odselio u Nizozemsku. On je, naime, u tom razdoblju bio u vezi s curom koja mu je danas supruga. Shermain i Danijel (moja šogorica i brat) su u tom razdoblju predali svoj život Isusu te predano živjeli za Boga.
Mama i ja nismo imali puno razumijevanja za promjene u njihovom ponašanju te za stavove koje su zastupali. To su bili stavovi koji su se suprotstavljali moralnim standardima i razmišljanjima ovoga svijeta. Stvari koje sam ja smatrao sasvim normalnima u njihovim su očima i po njihovim moralnim vrijednostima bile grijeh.
Kada danas razmišljam o tome, shvaćam da je moja percepcija moralnih vrijednosti bila percepcija ovoga svijeta koji servira određene stvari pod “normalno“, a koje su daleko od Božje istine.
Jako mi je bilo teško nositi se s činjenicom da sam ostao bez odnosa s bratom. Mami je to također bilo teško, te smo se oboje na svoj način pokušavali nositi s time.
Mama se povukla u sebe, a ja sam pokušao naći utjehu, zadovoljstvo i sreću u izlascima, pijankama i odnosima (s prijateljima i curama) koji su bili površni. Moje lutanje u stvarima koje sam gore naveo zapravo su me dovele samo do još većeg nezadovoljstva i ispraznosti. Zbog cjelokupne situacije radio sam i neke druge stvari osim spomenutih, a jedna od tih stvari jeste: igre na sreću. Skoro svakodnevno bih uplatio neki listić u kladionici iza ugla, kako bih osvojio neki novac i potom ga potrošio na izlaske i opijanje.
Nisam ni slutio da sam tako otvorio vrata za ovisnost u svome životu. Ono što je krenulo od “ bezopasnog“ klađenja na utakmice s ulogom od 10-20 kn se pretvorilo u ovisnost koja me je znala držati i po cijele noći za ruletskim stolom u kockarnici, gdje bih ostavio i po nekoliko tisuća kuna.
Ljudi koji su dolazili u te kockarnice, u pravilu su bili ljudi koji su bili usamljeni. Neki od njih su “prokockali“ svoje domove, brakove, odnose s obitelji i naposljetku bi izgubili sve i ostali potpuno sami.
No ja sam mislio da ja nisam takav. Bio sam uvjeren da imam sve pod kontrolom te da nikako neću doći do toga da se nađem u njihovoj situaciji.
U početku bih ostvario dobitak i od nekoliko stotina kuna, zbog čega sam osjećao neko prividno zadovoljstvo, koje bi jako kratko trajalo. Isti novac bih potrošio na beskorisne stvari.
Ubrzo bih se ponovno našao u casinu te iskušao svoju sreću na ruletu.
Sve je bilo “dobro“ kada bih pobjeđivao, no kada bi kuglica pala u krivo polje, na krivu boju ili brojku…Sjećam se da sam jedne noći osvojio preko dvije tisuće kuna. Jedva sam se digao sa stola od iskušenja da nastavim igrati i da “podebljam“ svoj dobitak. Prije odlaska otišao sam do toaleta. U trenutku se u meni pojavio neki snažan osjećaj koji je upravljao mojim umom; da bi se nakon par minuta ponovno našao za ruletom i iznos koji sam osvojio ponovno prokockao za istim stolom. Emocije koje sam u tom trenutku proživio jako teško je opisati. Iznutra sam bio slomljen, ljut (na sebe), ogorčen, osjećao sam se bespomoćno i bezvrijedno.
Ovisnost o kocki je postupno mijenjala moj karakter te je počela utjecati na moje odnose s prijateljima, obitelji i kolegama. Postajao sam drugi čovjek, zbog ovisnosti sam počeo lagati i muljati, povrijedio bih osobe koje su mi značile, da bih naposljetku ostao sam.
Bio sam svjestan da sam ušao u krive stvari, no kada bih se pokušao maknuti od kocke izdržao bih nekoliko dana, nakon čega bih se ponovno našao u kockarnici. To je bilo nešto što me je posjedovalo, nisam imao kontrolu nad svojim tijelom i umom iako sam objektivno znao da mi to ne donosi dobre stvari. Drugim riječima, bio sam zarobljen.
Neko vrijeme sam se vrtio u tom vrtlogu nezadovoljstva, laži, tuge, ljutnje…sve do trenutka kada sam se stvarno slomio i po prvi puta pomislio: „Bože ako stvarno postojiš, pomozi mi!“
Taj dan se nešto čudesno dogodilo. Sjećam se da sam izašao iz kockarnice, izgubio sam sav novac koji sam imao. Ušao sam u tramvaj i kada sam sjeo na mjesto, pored sebe sam ugledao knjigu koja je imala naslov „Put Kristu“.
Vjerojatno je netko bio zaboravio tu knjigu, ili je možda namjerno ostavio da bi je netko poput mene našao. Sjećam se da sam uzeo knjigu i počeo je čitati. Stvari koje su pisale u njoj dale su mi unutarnji mir bez obzira na okolnosti u kojima sam se nalazio.
To je bio trenutak kada je Bog počeo raditi u mome životu. Nekoliko dana nakon pronalaska te knjige po prvi put sam, nakon 3 godine, dobio pismo od brata i šogorice. U tom pismu su se ispričali za pogreške koje su oni učinili u odnosu na nas i zamolili nas da im oprostimo. Također su napisali da i oni nama opraštaju za krive stvari s naše strane. Istaknuli su da im je Isus promijenio život, da se mole za mene i mamu te da nas Bog voli i da nam želi promijeniti život. Čitajući te riječi rasplakao sam se jer sam bio snažno dotaknut.
Od tog dana smo mama i ja ponovno počeli graditi odnos s bratom i šogoricom.
Oni su mi dali svjedočanstvo iz svoga života i govorili o tome što je sve Isus učinio za njih. Ohrabrili su me i govorili mi da Bog i meni želi promijeniti život i da me želi blagosloviti.
Nakon nekoliko mjeseci sam ih posjetio u Nizozemskoj. Oni su me poveli u lokalnu crkvu u koju su redovno išli. Isus je počeo doticati moje srce i otkrivati mi svoju ljubav. Ta ljubav me počela mijenjati. Isus me oslobodio od ovisnosti od kocke i od svih drugih stvari koje su bile krive u mome životu. Konačno sam našao smisao života. Bog je ispunio ono prazno mjesto u meni koje sam ja pokušavao ispuniti krivim stvarima.
Kada sam se vratio u Hrvatsku potražio sam lokalnu crkvu gdje ću nastaviti svoj život s Bogom. On me je doveo u Kršćanski centar Riječ Života gdje sam nastavio duhovno rasti i tražiti Njegovu volju za svoj život. Bog je doveo prekrasne ljude u moj život, prijatelje koji su mi na izgradnju. To je također mjesto gdje sam upoznao prekrasnu djevojku, koja je danas moja supruga.
Bog mi je zaista pokazao svoju ljubav i vjernost iako je nisam zaslužio. U mom lutanju i traganju za istinom, ljubavi i prihvaćenosti bilo je dovoljno da Njega pozovem u svojoj nevolji i da Njemu otvorim svoje srce.
Autor: Dejvid Nukić
