Kako dolazi pravednost u tvoj život? Pogledajmo primjer Abrahama koji je praotac naše vjere.
“Abraham protiv svake nade, oslonjen na Nadu, povjerova, da tako postane ocem mnogih naroda, prema onom što je rečeno: “Takvo će biti tvoje potomstvo.” On promotri potpunu obumrlost svoga tijela – bijaše mu blizu sto godina – i obumrlost Sarina krila, i ne pokoleba se u vjeri. Nije oklijevao, nevjerom u Božje obećanje, nego se ojača vjerom davši Bogu slavu, potpuno uvjeren da je Bog kadar izvršiti što je obećao. Zato mu se to uračuna u pravednost. Ali nije samo za nj napisano “uračuna mu se” nego i za nas kojima se ima uračunati; za nas koji vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih našega Gospodina Isusa, koji bi predan zbog naših grijeha i koji uskrsnu radi našeg opravdanja. Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” (Rimljanima 4:18-25; 5:1)
Abraham je tada bio čovjek u dobi od osamdesetak godina, a hodao je s Bogom od svoje mladosti. Bio je blizak Bogu, no nije imao potomka. Bog mu je objavio da ima velik plan za njegov život i rekao mu da će dobiti sina. Rekao mu je da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu i kao pijesak na morskoj obali.
Abraham je protiv svake ljudske nade, oslonjen na nadu u Boga povjerovao u riječ koju mu je Bog dao „Takvo će biti tvoje potomstvo, brojno poput zvijezda nebeskih.“
Abraham i Sara nisu mogli imati djece ni u svojoj mladosti, no unatoč obeshrabrujućim okolnostima Abraham se nije pokolebao. Vjerovao je u Božje obećanje da će imati potomstvo. Bio je potpuno uvjeren da je Bog svemoguć i da može učiniti čudo u njegovom životu. Znao je da je Bog vjeran i da će izvršiti ono što mu je obećao.
Abraham nije gledao na okolnosti, već na Boga. Nije sumnjao, pitajući se: “Hoće li Bog to učiniti ili ne?” Nije dao mjesta gorčini i razočaranju dok je čekao na ispunjenje obećanja. Naprotiv, jačao se vjerom i slavio Boga zahvaljujući Mu na svom sinu, a da ga još nije ni vidio.
Abraham je vjerovao Bogu za određenu stvar. On nije vjerovao samo da Bog postoji, ili da postoji tek nešto nadnaravno, kao što mnogi ljudi danas vjeruju. On je s vjerom primio ono što je Bog rekao za njegovu situaciju. Oslonio se na Boga, iskazao Mu potpuno povjerenje, i svu svoju brigu bacio na Njega. Bog je proglasio Abrahama pravednim zato što je vjerovao u ono što mu je On rekao.
Ono što Bog traži od čovjeka je jednostavna vjera u Njegovu riječ. Bog je o Abrahamu kazao: „On mi vjeruje, vjeruje mojoj riječi. Zato ga smatram pravednim.“
Bog proglašava pravednim onoga koji Mu vjeruje, onoga kome je On snaga i oslonac. Onaj koji se uzda samo u svoju snagu, a nije uzeo Boga za svoj oslonac, nije pred Bogom opravdan.
Abrahamu je Bog uračunao pravednost zbog njegove vjere i pouzdanja u Njega. “Ali nije samo za nj napisano ‘uračuna mu se’ nego i za nas kojima se ima uračunati; za nas koji vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih našega Gospodina Isusa, koji bi predan zbog naših grijeha i koji uskrsnu radi našeg opravdanja” (Rimljanima 4:23-25).
Mnogo godina nakon Abrahama Bog je učinio najveće djelo u povijesti čovječanstva. Poslao je svog Sina da umre za nas. Potom je poslao Kristove sljedbenike da idu po cijelome svijetu i propovijedaju Radosnu vijest kako je Isus umro za nas, a onda uskrsnuo, i da je i danas živ.
Bog ponovno od ljudi očekuje vjeru u ono što je On rekao i učinio. Očekuje vjeru u žrtvu i uskrsnuće Isusa Krista. Čovjeka ne opravdava vjera u to da “ima nešto”, kao što to mnogi ljudi kažu, ili stajalište kako sve vjere vode k istome Bogu. Bog proglašava pravednim onoga koji vjeruje da je Isus umro za nas i potom uskrsnuo. Vjera u to Božje djelo čini čovjeka pravednim.
Kao što je Abraham vjerovao Bogu da će izvršiti ono što mu je obećao, tako i mi danas vjerujemo u ono što je Bog učinio za nas – u Isusovu žrtvu i uskrsnuće. Kako je Bog Abrahama smatrao pravednim, tako i nas danas smatra pravednima. Slava Bogu!
Kada je Isus visio na križu, On je ponio naš grijeh na sebi i podnio kaznu za njega. Uskrsnuvši, Isus nas je opravdao pred Bogom.
Pravednost je dar. Ne možeš ju kupiti dobrim djelima. Isus ju je „kupio“ na križu Golgote i darovao ju nama.
“Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Krista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona neće nikoga opravdati.” (Galaćanima 2:16)
Židovi su u Starom zavjetu dobili od Boga brojne naredbe i odredbe koje su trebali vršiti i koje su sve zajedno nazivali Zakonom. Danas religije također propisuju odredbe i zapovijedi kojih bi se ljudi trebali držati, s tom razlikom da su mnoge od njih ljudske. Međutim, Bog kaže da čovjeka ne opravdava vršenje određenih odredbi, određenih zakona, već samo vjera u Isusa Krista.
Čovjek nije opravdan time što čini dobra djela. Zašto? Zato što mu je srce grešno. Čovjek ne može sam promijeniti svoje srce. To može jedino Bog.
Kada povjerujemo u Isusa, On na temelju svoje žrtve može očistiti naše srce i učiniti ga pravednim. Jedino nas je On očistio i opravdao žrtvujući se na križu. Opravdanje se nije moglo postići ni na koji drugi način. Zato samo vjera u Isusa Krista opravdava čovjeka. Niti jedna druga vrsta vjerovanja, niti jedna religija ne opravdava čovjeka, već jedino Isus Krist.
Čovjeka opravdava samo vjera u Isusa Krista. Njegova žrtva je ta koja nas jedina može očistiti i opravdati. Kad povjerujemo u Isusovu žrtvu i uskrsnuće, Bog promijeni naše srce i proglasi nas pravednima.
“Ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.” (Rimljanima 10:9,10)
Ako svojim srcem vjeruješ da je Isus umro za tebe i uskrsnuo, ta te vjera opravdava.
Autorica: Željka Rupčić; iz knjige “Temeljna biblijska učenja”
