Knjiga “Katolička vjera u crkvenoj predaji” Damira Šićka Alića je važan doprinos poznavanju misli ranokršćanskih pisaca na hrvatskom jezičnom području, rečeno je 12. lipnja na predstavljanju te knjige u Europskom domu u Zagrebu.
Knjigu su, uz autora, predstavili povjesničar dr. Danko Dujmović, povjesničarka mr. Bernadica Jurić te povjesničar i teolog mr. Tomislav Vidaković. Izdala ju je Obiteljska kršćanska knjižara.
Dujmović je kazao da autor odmah na početku s preciznošću pristupa definiciji pojma katolička vjera. U svom propitivanju toga pojma suprotstavlja predaju koja je zapisana u Svetom Pismu i predaju koja se razvijala tijekom vremena, nazivajući ih Božjom i ljudskom. Predaje su se prenosila iz generacije u generaciju kao nasljeđe, međutim autor naglašava sljedeće: “Da bismo ispravno razumjeli sukcesiju, moramo naglasiti da je, kada su u pitanju ljudi, poruka važnija od glasnika, jer glasnici su promjenjivi, a poruka je nepromjenjiva. Glasnici mogu pogriješiti, a poruka je nepogrešiva”. Dujmović je rekao da se kroz čitavo djelo proteže misao da bi katolička vjera trebala biti utemeljena na toj nepromjenjivoj poruci te da zbog toga autor naglašava važnost izvornosti poruke te pokušava rekonstruirati katolički nauk i praksu kakav je postojao u vrijeme nastanka kršćanstva. Osim Novog Zavjeta, kao izvor koristi djela crkvenih otaca nastala u razdoblju otprilike do 4. stoljeća. “Vraćajući se natrag k ocima, na ‘izvore’, otkrit ćemo što su rani kršćani vjerovali i prakticirali. Što smo bliže ‘izvoru’, to je duhovna ‘voda’ čišća, svježija, a mi smo bliže izvornoj Isusovoj poruci i izvornom kršćanstvu”, citirao je Dujmović autora. Rekao je kako je korištenje suvremenih izvora za razumijevanje, tumačenje ili iščitavanje određene teme nužan metodološki postupak pa mu su argumentiranje autora kroz brojne citate iz spomenutih izvora čini sasvim logičnim, a zaključci koji iz toga slijede su opravdani.
U tom kontekstu, Dujmović ističe kako bi se moglo reći da autor, umjesto da rekonstruira izvorno kršćanstvo, zapravo dekonstruira nastale tradicije, običaje, teorije, prakse i vjerovanja koji su se razvijali i taložili tijekom dugog vremenskog razdoblja od 4. stoljeća nadalje. Naime, dodaje, poznato je već da se Crkva iz progonjenog pokreta, nakon 313. godine počela institucionalizirati, a taj je proces postao još intenzivniji nakon 395. kada je kršćanstvo postalo službenom religijom u Rimskom Carstvu. Time je krenulo kruto formaliziranje kršćanskog kulta, odnosno u praktičnom smislu krenuo je običaj zadovoljavanja propisane forme koja je preuzela primat pred Bogom. U takvim okolnostima u prvi plan su počeli izbijati i konkretni interesi institucije, bilo da je riječ o političkoj moći ili materijalnoj koristi, pa su pojedinci unutar institucije vođeni time uvodili različite doktrine i prakse koje nisu temeljene na već spomenutoj nepogrešivoj poruci. “Ako mogu parafrazirati autora, rekao bih: to nisu bili ljudi koji su živjeli za kršćanstvo, već od kršćanstva”, naglasio je Dujmović. Dometnuo je da na temelju vlastitog iskustva može reći da ljudi jako često i dan-danas poistovjećuju Boga s institucijama na zemlji i zbog toga sve krive odluke, postupke, reakcije, bilo pojedinaca ili institucije u cijelosti, pripisuju Bogu. I upravo je to najčešći uzrok razočarenja ili ravnodušnosti prema nepromjenjivoj poruci na koju se autor konstantno poziva.
Doktor povijesti Danko Dujmović rekao je i da mu se sviđa način na koji je knjiga pisana. “Nije riječ o pretencioznom diskursu namijenjenom visokoobrazovanoj i uskospecijaliziranoj eliti, već je riječ o vrlo pitkom, jednostavnom tekstu koji bi trebao biti razumljiv svakom zainteresiranom čitatelju”, istaknuo je. Rekao je i kako mu se sviđa i komunikacija s čitateljem u kojoj nema uvjeravanja ili nagovaranja, već autor jednostavno iznosi svoju tezu s argumentima te bez prodike i obraćanja s visoka prepušta samom čitatelju da se s njegovim zaključcima složi ili ne složi. “U svakom slučaju, radi se o intrigantnom djelu i autoru svakako valja čestitati na tome!”, zaključio je Dujmović.
Mr. Bernardica Jurić je rekla da autor u knjizi pokazuje kako su određena zbivanja tijekom povijesti utjecala na deformiranje izvorne poruke nauke o Kristu. “Uz pronicljive autorove zaključke, temeljene na mnoštvu dokumenata, knjiga je i odlično štivo koje može poslužiti daljnjim i dubljim istraživanjima ove teme”, poručila je.
Mr. Tomislav Vidaković je istaknuo da je knjiga izuzetno važan doprinos poznavanju misli ranokršćanskih pisaca na hrvatskom jezičnom području. “Mnoštvo navoda iz izvornih djela čini pravu riznicu vrijednih ulomaka tih autoritativnih djela”, rekao je i poručio da bi od njih, uz, naravno, misli samog autora knjige, velike koristi mogli imati i studenti teologije i srodnih disciplina. “Ovo odgovorno tvrdim kao magistar teologije, filozofije i religiologije. Unatoč činjenici da sam bio odličan student na više hrvatskih učilišta i fakulteta, s nekim navodima i činjenicama iznesenim u ovoj knjizi susrećem se tek sada po prvi puta, iako se radi o stvarima ključnim za poznavanje kršćanske teologije i prakse. To dovoljno govori o tome koliko selektivno se može pristupiti kršćanskoj teologiji i praksi i uopće samom kršćanstvu, kao i o potrebi čitanja izvornih djela, a ne samo njihovih interpretatora”, istaknuo je Vidaković.
Naglasio je da autor, svojim britkim stilom i jasnom beskompromisnom argumentacijom, ovim djelom zasigurno neće ostaviti ravnodušnima zainteresirane čitatelje, kojih, bez sumnje, neće nedostajati.
Damir Šićko Alić, autor knjige i predsjednik Saveza crkava “Riječ Života” u Hrvatskoj, u pogovoru knjige kaže kako svima nama poznavanje ranocrkvene predaje može pomoći u formiranju boljih stavova i praksi. Proučavajući Pismo i nauk ranocrkvenih učitelja (crkvenih otaca) i primjenjujući ga u svom životu (onoliko koliko je to u skladu s učenjem Pisma), ostat ćemo u pravoj katoličkoj vjeri”, poručio je.
Rekao je kako je nemoguće znati pravu katoličku vjeru, ako nismo čitali knjige i spise ranih crkvenih otaca. Oni su skovali izraze “predaja”, “sukcesija”, “katolička” i druge. Da bismo ispravno razumjeli što ti izrazi znače, potrebno je pročitati što su oni o tome mislili i pisali, istaknuo je Alić. Rekao je kako je za njega osobno bila velika radost čitati djela Klementa Rimskog, Justina Mučenika, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Ireneja, Tertulijana, Klementa Aleksandrijskog, Ciprijana i mnogih drugih. “Čudesno je kako su neki njihovi spisi tako aktualni (“živi”) i za nas danas. Kako snažnu vjeru i otkrivenja su imali! Njihova nas djela mogu ohrabriti i uputiti. S radošću dijelim s vama dio onoga što je i mene oduševilo” poručio je autor.
“Biti informiran znači biti blagoslovljen i definitivno kada sama zaronio u knjige crkvenih otaca onda sam našao mnoštvo informacija koje definiraju zapravo što jest katolička vjera. Kada sam to usporedio s onim što se danas prezentira pod katolička vjera ili rimokatolička odnosno pravoslavna vjera u biti sam spoznao da su to potpuno dvije različite religije i različite vjere. Želja mi je bila iznijeti crkvene oce koji su priznati i od strane Rimokatoličke i od strane Pravoslavne crkve kao crkveni oci, kao crkveni autoriteti – njihovo mišljenje, razmatranje, stavove, što jest katolička vjera, što je kršćanstvo, tko zapravo jest Izvor kršćanstva i gdje, u čemu trebamo biti, ako želimo biti kršćani. Tako da mi je zapravo silno otvorilo oči i onda sam ja želio naravno napisati knjigu i još uvijek imam silnu želju prevesti mnoge od tih autora, crkvenih otaca, koje sam čitao jer mnoštvo je materijala kojeg su oni pisali i koji zapravo definiraju pravu katoličku vjeru”, istaknuo je.
Poručio je da je prava katolička vjera ono što zapravo jest vjerovano od strane svih u vremenu kada je ta formulacija nastala, što znači krajem 1. stoljeća, odnosno u 2. i 3. stoljeću. “Vrlo često kad ljudi prevode riječ ‘katolička’, oni je prevode kao sveopća ili univerzalna, što je ok prijevod, ali nije potpun i zbog toga nije dovoljno dobar. Riječ ‘katolička’ označava i korištena je u sklapanju kanona Biblije. Jedno od pravila za izbor knjiga koje će biti katoličke, odnosno svete je bilo zapravo to da su prihvaćene od svih crkvi. I ako sam ja imao neke knjige koje sam smatrao svetima ili neka vjerovanja koja sam smatrao svetima, a ova crkva i druga crkva nisu imale, onda sam ja morao odbaciti te knjige i ta vjerovanja te sve ono što nam je bilo zajedničko – to je zapravo bilo katoličko i jest katoličko. I to zapravo riječ “katoličko’ znači – ono što je bilo zajedničko svima, što su svi zajedno vjerovali, univerzalno, prihvaćeno od sviju. Na žalost već u 2. i 3. stoljeću, nastoji se umetnuti u Crkvu Isusa Krista, u kršćanstvo, mnoštvo novih vjerovanja, a da ne govorimo o 12., 15. 16., čak 20. stoljeću – mnoštvo vjerovanja koja Isus nikada nije naučavao, koja apostoli nikada nisu naučavali i koja ni crkveni oci nisu naučavali. Jednostavno su ugurana poslije u 4., 5. i 6. stoljeću i definitivno su promijenila ono što je bila katolička vjera. Tako da je ta vjera postala neka druga vjera a ne katolička”, istaknuo je Damir Šićko Alić.
Naglasio je i da kada proučavamo crkvene oce koji su katolici onda vidimo da oni naviještaju sigurnost spasenja, da možemo sada imati sigurnost spasenja. Naučavali su da ako umremo postoje samo dva puta – ili ideš u raj ili ideš u pakao, a ne kao što se danas govori u Rimokatoličkoj crkvi ili u Pravoslavnoj crkvi da postoje tri puta nakon smrti – raj, pakao i čistilište. Naučavali su da kršćani koji vjeruju u Isusa Krista i koji su iskreni u svojoj vjeri i primili su Isusa Krista kao svoga Gospodina, sigurno idu u raj, a oni koji ne vjeruju u Isusa Krista, oni odlaze u pakao. “Vrlo jednostavna situacija. Nije bilo nikakvog trećeg puta, nikakve treće opcije. Na žalost, danas je zapravo drugačije učenje”, rekao je autor.
Istaknuo je i da ako proučavamo crkvene oce otkrit ćemo da oni svi govore o znakovima, o čudesima, o iscjeljenjima, o proroštvima, o spoznajama nadnaravnim, o izgonjenju zlih duhova iz ljudi i o mnogim drugima stvarima.
Knjigu možete kupiti ovdje.
