Brak je od Boga zamišljena zajednica muškarca i žene, da žive sretno do kraja života, prolaze kroz sve dobre i loše trenutke zajedno, dok ih smrt ne rastavi. “Veliko otajstvo”, kaže Riječ, no u posljednje vrijeme ljudi kao da su počeli zaboravljati na zavjete koje izgovore jedno drugome na dan vjenčanja. Sve češće ljudi odabiru s kojim svojim zavjetima, partnerima nastavljaju dalje, nastojeći od svega birati ono najbolje, kao što pjesma kaže: “pamtim samo sretne dane”.
Amerika je doista vodeća zemlja “u dobru i zlu”, pa su neki odlučili da je proslava loše odluke – dobra odluka. Nudi se organizacija “proslave rastave braka” nakon što se „riješiš“ supruga i supruge. Ova ideja je naročito popularna kod pripadnica nježnijeg spola. Slave se sretni događaj u životu, pa se nameće pitanje slave li oni zaista svoju slobodu ili potiskuju bol i prikrivaju tugu?
Nakon razvoda ljudi su povrijeđeni i sama rastava je bolna i svakom pojedincu ostavlja duboke ožiljke. Proslava tog traumatičnog događaja sigurno nije rješenje za rane koji su nastale tokom cijelog procesa. Proslava ne može zacijeliti rane, ona ih tek “zamota u celofan i veže mašnicu na vrhu”. Forsiranje zaborava i mirenja u lošem izboru ne čini izbor boljim i ne donosi praštanje ni sebi, a kamoli drugima. Čini se to sve kao jedna velika farsa i ljudi bivaju prevareni i pokradeni za blagoslov koji im se nudio u međusobnom i savezu s Bogom.
Sklapanje bračnog saveza je sveti čin, samim time rastava među kršćanima nikako ne bi smjela dolaziti u obzir, čak ni kao alternativa za neki problem u kojem smo se možda našli. U Bibliji možemo pronaći potvrdu o tome: „ A oženjenima zapovijedam ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja, a ako se i rastavi neka ostane neudana ili neka se sa mužem pomiri. I muž, neka ne otpušta ženu.“ (1.Kor 7:10-12) Nigdje u Bibliji nećemo pronaći stihove koji nam govore o tome da pravimo zabavu u čast rastave braka. Proslava nečega što je s Božje strane nedopustivo može biti na sablazan mnogima, a kršćani moraju biti primjer i svojim životima se pozitivno izdvajati od okoline koja ih okružuje.
Nadalje, možda bi se mnogi parovi trebali podsjetiti na ono najbitnije, zbog čega su se i odlučili na sveti savez braka: LJUBAV. U 1.Korinćanima stoje svima već dobro poznati stihovi koji govore o pravoj ljubavi i o tome kakva ona je i kakva treba biti:
„Ljubav je STRPLJIVA, DOBROSTIVA JE, ljubav NE ZAVIDI, ljubav se NE HVASTA, NE UZOHOLJUJU SE, NIJE NEPRISTOJNA, NE TRAŽI SVOJE, NIJE RAZDRAŽLJIVA, NE UZIMA ZA ZLO, NE RADUJE SE NEPRAVDI,A RADUJE SE ISTINI, SVE POKRIVA, SVE VJERUJE, SVEMU SE NADA, SVE PODNOSI. Ljubav NIKAD NE PRESTAJE.“ (1.Kor 13:4-8).
Koliko smo strpljivi s našom drugom polovicom? Koliko smo pristojni? Koliko joj/ mu uistinu vjerujemo? Koliko smo spremni podnijeti za njega/nju? Koliko žrtve smo spremni dati da naša ljubav NIKAD NE PRESTANE?
Pita li se itko što je s dječicom koja ostaju iza tog propalog odnosa? Teško da je njima do slavlja, naročito ako su svjesni ozbiljnosti situacije. Djeca su izgubljena i povrijeđena nakon cijele drame oko razvoda. Potrebna im je nježnost i ljubav onog roditelja s kojim su ostali. Ne žele gledati kako se taj roditelj veseli jer se „otarasio“ onog drugog. Neka nam njihova neiskvarena savjest bude kompas u ovim vremenima koja “laž nazivaju istinom”.
Autor: Kristina Dević
