Imamo sačuvana zapisana svjedočanstva o tome da su rani učenici vjerovali da već za zemaljskog života posjeduju spasenje (vječni život s Bogom). Primjerice, Polikarp piše: “[…] iako Ga ne vidite, vi vjerujete i vjerujući se radujete neizrecivom radošću. U tu radost mnogi žele ući znajući da smo milošću spašeni – ne djelima, nego voljom Božjom po Isusu Kristu.” Poput Pisma, i on koristi termin “spašeni” u smislu “već sada”. Nadalje, Irenej piše: “Tko su ti koji su sada spašeni i poznaju život vječni? Nisu li to oni koji vole Boga, vjeruju Njegovim obećanjima i koji su postali bezazleni kao mala djeca?” Ignacije pak piše: “Stoga su svi sveti bili spašeni po Kristu, nadajući se u Njemu i čekajući na Njega; kroz Njega postigoše spasenje.” U istom pismu piše i ovo: “Ja se utječem Evanđelju kao tijelu Isusovu, a apostolima kao starješinama Crkve. Volim i proroke, jer su oni najavili Evanđelje i stavili svoju nadu u Njega, u koga vjerujući i oni bijahu spašeni kroz sjedinjenje s Kristom.”
Iz otačke predaje možemo jasno vidjeti da su oni vjerovali u spasenje po milosti, a ne po djelima. Tako Irenej piše: “Da nam sâm Bog nije besplatno dao spasenje, mi ga sigurno ne bismo posjedovali.2 U dvadesetom poglavlju iste knjige piše: “Gospodin, koji je Emanuel, od Djevice, znak je našeg spasenja, budući da je sâm Gospodin onaj koji ih spašava, jer nisu mogli biti spašeni svojim sposobnostima.” Te dvije činjenice – da smo vjerom već sada spašeni, te da to dolazi Kristovom zaslugom – on svjedoči i kada piše: “U svakoj poslanici Apostol jasno svjedoči da smo spašeni kroz tijelo našeg Gospodina i kroz Njegovu krv.” Slično govori i Ignacije: “On je trpio sve te stvari u našu korist, da bismo mi mogli biti spašeni.”
Iz svih njihovih spisa vidimo da su oni imali sigurnost spasenja, i to sigurnost koja se nije temeljila na njihovim (dobrim ili religioznim) djelima, nego na vjeri u Isusovo djelo na križu i na Božju milost koja se udjeljuje onima koji vjeruju.
Autor: Damir Š. Alić; iz knjige “Katolička vjera u crkvenoj predaji”
