Nastojanje postizanja pravednosti na temelju djela podrazumijeva uspostavljanje vlastite pravednosti na temelju koje pojedinac staje pred Boga kao Njemu jednak. To se naziva samopravednošću. Korijen samopravednosti je oholost, a ona je bila glavnim razlogom Luciferovog (sotoninog) pada i sveg zla koje je iz toga proizišlo. Oholost je tempirana bomba koja će kad-tad eksplodirati, oslobađajući zlo svuda oko sebe. U oholosti nema pravednosti. Zbog toga samopravedan čovjek nije dostojan nebeske nagrade. On treba bolju vrstu pravednosti – Božju pravednost, a ta se pravednost ne dobiva na temelju djela, već na temelju vjere srca. “Vjera srca postiže pravednost.”
Vjera posjeduje silu koja je u stanju prostitutku (Magdalena), ubojicu (Savao), grešnika (Petar) ili vara licu (Matej carinik) preobraziti u svece. Vjera srca oslobađa silu koja ljude čini pravednima. Najveća i najvrednija vrsta pravednosti je Božja pravednost. Ona se ne dobiva na temelju zasluga. Ona je dar. “Mnogo će sigurnije oni koji primaju izobilje milosti i dar pravednosti vladati snagom života po jednome – Isusu Kristu” (Rimljanima 5:17).
Čovjek koji djelima nastoji steći pravednost, nije primio dar pravednosti. Tko god ne želi prihvatiti Božji dar, prezire taj dar i njegovoga Darivatelja.
Opravdan znači spašen
Ako je čovjek opravdan pred Bogom, on ima spasenje, tj. ako je čovjek spašen, on je opravdan. Tko god nije opravdan, ne može ući u Božje kraljevstvo ni uživati u vječnoj Božjoj prisutnosti. U Djelima apostolskim se nalazi izvještaj o boravku Pavla i Sile u tamnici (Djela apostolska 16). Dok su molili i slavili Gospodina, Bog je poslao zemljotres koji je oslobodio sve zatvorenike.
“Misleći da su zatvorenici pobjegli, čuvar tamnice je htio izvršiti samoubojstvo, ali ga je Pavao u tome spriječio povikavši: ‘Ne čini sebi nikakva zla!’ Tada je čuvar upitao Pavla i Silu: ‘Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?’ A oni odgovoriše: ‘Vjeruj u gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom'”(Djela apostolska 16:29-31).
Obrati pozornost na taj odgovor. Apostoli nisu rekli: “Čini ova djela, postani član naše crkve i primi sakramente.” Naprotiv, njihov odgovor je glasio: “Vjeruj u gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.”
Pripadnost crkvi, obavljanje obreda i vršenje dobrih djela ne donose spasenje. Ono se prima kroz vjeru u Isusa Krista. U razgovoru sa skupinom Židova Pavao je rekao: “Po ovome (Isusu) se opravdava svaki koji vjeruje” (Djela apostolska 13:39). Dakle, opravdanje ne primaju vršioci različitih djela, već oni koji vjeruju. Poslanica Rimljanima kaže da Bog “čini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme, dokazuje da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa” (Rimljanima 3:26).
“Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem gospodinu Isusu Kristu” (Rimljanima 5:1). Opravdani smo vjerom, a ne djelima. Vjerom, a ne pripadnošću crkvi. Vjerom, a ne crkvenim obredima. Bog opravdava one koji vjeruju u Isusa. Po Isusu se opravdava svaki koji vjeruje.
Sjeti me se
Isus je, umirući na križu, postao metom ljudskih izrugivanja. Jedan od razapetih razbojnika pridružio se gomili, dok je drugi stao na Njegovu stranu opo mi njući prvog. Obrativši se Isusu, zamolio je: “Sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus je odgovorio: “Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju” (Luka 23:39-43). U svojim posljednjim riječima čovjek je priznao vjeru u Isusa kao Kralja i u Kraljevstvo Božje rekavši: “Sjeti me se.” Isus mu je odgovorio da će istog dana biti s Njim u raju. Nije mu rekao: “Ako učiniš dovoljno dobrih djela i obaviš obrede, bit ćeš sa mnom u raju.” Ne, da bi mu mogao obećati život u raju, Isus je trebao samo njegovu vjeru. Zbog svoje vjere u Gospodina taj je zločinac, osuđen na smrt zbog počinjenih nedjela, primio opravdanje i nagradu boravka u raju. U jednom drugom slučaju Isus je razgovarao s farizejima, pripadnicima vodeće sljedbe unutar židovske vjere i s učiteljima Zakona (vjeroučiteljima). Tom je prilikom izrekao sedmerostruki “jao”. Ti su ljudi po ljudskim standardima bili sveti i pobožni. Činili su mnoga dobra djela, molili i redovito odlazili na bogoslužja, ali nisu vjerovali u Isusa. Stoga im je On sam rekao: “Guje i zmijski porodi! Kako ćete izbjeći osudu paklenu?” (Matej 23:33).
Zapazite da na jednoj strani imamo zločinca koji ne poštuje čak ni ljudske zakone, a na drugoj ljude koji su “posvećeni Bogu”. Zločinac vjeruje u Isusa i kaje se, dok religiozni vođe čine religiozna dobra djela, a ne vjeruju u Njega. Prvi prima opravdanje, dok su ostali osuđeni. “Tko vjeruje u njega (Isusa), tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga sina Božjega” (Ivan 3:18).
Vjera u Isusa opravdava.
“A bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu” (Hebrejima 11:6).
Nevjera u Isusa donosi osudu.
Djela ne opravdavaju.
Koliko god su ljudi revnovali za Boga, njihova revnost neće mu biti ugodna ako je ne budu razvijali s is pravnim razumijevanjem. Umjesto da donesu blagoslov, njihova će im djela donijeti osudu. Sve što su farizeji činili, činili su zbog toga što su mislili da će time ugoditi Bogu. No, samo su na sebe navukli osudu nastojeći mu ugoditi djelima umjesto vjerom. Oslanjali su se na zasluge, a ne na milost.
“Njom (milošću) i dalje štujemo Boga kako mu je ugodno” (Hebrejima 12:28).
Bog želi da ga štujemo na Njemu ugodan način. “Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu” (Hebrejima 11:6). Kada vjerujemo Bogu, tj. onome što On govori i čini, mi mu ugađamo.
Vjera ugađa Bogu.
Vjera spašava (Djela apostolska 13:39).
Vjera opravdava (Rimljanima 5:1).
“Dakle, kao što je prekršajem jednoga osuđenje došlo na sve ljude, tako izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu, jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici” (Rimljanima 5:18,19)
Autor: Damir Šićko Alić, iz knjige “Bitka za pravednost“
