Pročitajte priču o tome kako je krštenje u Duhu Svetome utjecalo na uhodanu službu jednog propovjednika koji se u svom propovijedanju do tada uzdao prvenstveno u intelektualnu besprijekornost svojih propovijedi. Samuel Chadwick je bio predan Isusu, ali Bog je imao za njega više: moć vatre Duha Svetog!
Samuel Chadwick je rođen u industrijskom sjeveru Engleske 1840. Otac mu je satima radio u tvornici pamuka, a Samuel, je imao tek osam godina kad je također počeo tamo raditi, da bi pomogao siromašnoj obitelji. Odani metodisti, posjećivali bi crkvu nedjeljom tri puta, i već kao mali dječak Chadwick je dao svoje srce Isusu. Slušajući Riječ Božju iz tjedna u tjedan, često je osjećao nutarnji poziv da služi Kristu. To se je činilo nemogućim jer je bio siromašan i neobrazovan, ali se u vjeri za to pripremao. Nakon 12 sati rada u tvornici, žurio bi se kući na pet sati molitve i proučavanja.
Sa 21 godinu dodijeljena mu je služba pomoćnog pastora crkve u Stacksteadsu, Lancashire. To nije bio zadatak iz snova! Kongregacija mu je bila samodopadna.
Chadwick je krenuo s velikim optimizmom. Bio je istreniran da pripremi dobro istražene i zanimljive propovijedi kao siguran način privlačenja publike. Kasnije je izjavio:
“Ja sam nesvjesno išao za pogrešnim ciljem u svome poslu. Živio sam i mučio se za svoje propovijedi, i bio sam, nažalost, više zabrinut za njihovu izvrsnost i ugled nego za pokajanje ljudi.”
S vremenom njegove propovijedi su postajale isprazne i ništa se nije mijenjalo. Suočavajući se s porazom i osjećajući manjak prave snage, stalna glad za Bogom se više palila u njemu. Na ovoj točki on je čuo ispovijest od nekog tko je bio oživljen iskustvom Duha Svetog. I tako se sa nekoliko prijatelja dogovorio da mole i istražuju Riječ dok Bog ne pošalje obnovu.
Jedne večeri se molio za svoju sljedeću propovijed, kada je moćni osjećaj osude došao na njega. Njegov ponos, sljepoća i oslonac na ljudske metode je paradirao ispred njegovih očiju dok ga je Bog ponižavao u prašinu. Duboko u noći on se je hrvao i pokajao, tada je izvadio gomilu svojih dragocjenih propovijedi i zapalio ih! Rezultat je bio trenutan: Duh Sveti je došao u njega. Ovo su njegove riječi:
“Ja ne mogu objasniti što se dogodilo, ali to je bila veća stvar od svega što sam ikad znao. U moju dušu je došao dubok mir, ogromna sreća, i novi osjećaj snage. Moje misli su bile ubrzane. Osjećao sam da sam primio novu razinu razumijevanja. Svaka snaga je bila obnovljena. Tijelo je bilo ubrzano.
Bio je to novi osjećaj probuđenja i životne snage, nova snaga izdržljivosti i snažna ljudska radost za velike stvari.”
Plima se pokrenula. Na njegovoj sljedećoj propovijedi sedam duša se obratilo (“po jedna za svaku izgubljenu godinu”) i sazvao je cijelu crkvu na tjedan molitve. Sljedeći vikend većina crkve je krštena Duhom Svetim i obnova se počela širiti cijelom dolinom. U razdoblju od pet mjeseci, stotine ljudi se preobratilo Isusu, među njima i neki od najgorih grešnika u tom području.
Isti uzorak se je ponavljao sljedećih pet godina kako je Chadwick išao na razna mjesta. 1890 je viđen u Leedsu, gdje je nad njim bilo tako jako Božje pomazanje da je crkva bila puna sat i pol prije početka službe, i policija je morala kontrolirati mnoštvo ljudi. Božja rijeka se snažno pokrenula, Chadwick bilježi:
“Mi smo se uvijek molili i borili (protiv Đavla), pjevajući i radujući se, čineći nemoguće i planirajući još veće stvari. Novine nas nikad nisu ostavljale na miru, a ljudi su dolazili iz daleka i široka.“
Opozicija je nestala i u pet godina crkva se morala srušiti i sagradio se Mission Hall.
Uvijek kao čovjek od naroda, Chadwick je volio provoditi subote sa lokalnim radnicima. Jednom, kada mu žena nije bila kod kuće, u zafrkanciji je pozvao svakog tko je usamljen da dođe na subotnji čaj. Očekivao ih je nekoliko. Pojavilo ih se šesto! I tada se je Bog pobrinuo: jedan član crkve je bio pekar, njega je probudio Gospodin sa naredbom da peče sve što vrijedi!
Zadnji dio svog života Chadwick je proveo kao predsjednik Cliff College-a, metodističke škole za treniranje propovjednika. Tamo je napisao svoju poznatu knjigu “Put pentekosta”, koja je izdana nakon njegove smrti 1932. U njoj sam pročitao:
“Sve dugujem daru pentekosta. Za pedeset dana stvari iz proročanstva su bile ostvarene, ali ni jedna preobrazba nije zabilježena. Pentekost je registrirao tri tisuće duša. To je vatra koja je zapalila svetu strast u dušama pomoću koje živimo Božji život. Sigurnost duše je u njezinom srcu. Istina bez entuzijazma, moral bez emocija, ritual bez duše, čini crkvu bez snage.”
“Uz manjak Božje vatre, više ništa ne vrijedi; prisutnost Vatre, i sve drugo je nevažno.”
