Pregledavši moje sedamnaest godina staro, mršavo tijelo, koje je težilo oko 42 kilograma, prosjedi je liječnik duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom. Zatim je pozvao tatu u kut sobe te mu hladnim i ozbiljnim tonom rekao: “Sada idem natrag u ured. Više mu ne mogu izmjeriti krvni tlak ni izvaditi dovoljno krvi za pretragu.”

Tuberkuloza je šest mjeseci pustošila moje tijelo. Bio sam prikovan uz krevet. Liječnik me često obilazio, ali mi nije mogao pomoći. Tog jesenskog poslijepodneva lice mi je poplavjelo te sam se počeo gušiti. Majka je nazvala oca, koji je odmah pojurio kući iz mehaničarske radionice, iznad zaljeva Sv. Andrije (Panama City), Florida.

Tjednima sam pljuvao krv. Čak je noću tekla iz mojih usta i curila na jastuk i posteljinu. Strašno sam se znojio pa se moj znoj miješao s krvlju. No, krvarenje je toga poslijepodneva bilo ozbiljnije nego li ikada prije.

Majka i ukućani stajali su uz moj krevet i plakali. Uspio sam čuti liječnikove riječi: “Dječak je zapravo već mrtav. Pozovite koga god želite. Preostala su mu još dva sata života.”

Još dva sata života! To su najstrašnije riječi koje dječak može čuti. Moj je život završio prije nego li je počeo. Nisam imao vremena proživjeti ga, a već sam morao umrijeti. Dakle, protrčao sam kroz Božje crveno svjetlo i više nisam imao kuda.

Liječnik je podignuo svoju torbu i okrenuo se ocu, rekavši mu: “Noćas ću ispuniti smrtovnicu za Lestera pa ujutro možete doći po nju. S njom ćete moći otići do groblja i izabrati ukopno mjesto.”

To nije bilo moje prvo približavanje smrti. No, nikada joj se nisam primaknuo tako blizu. Ne mogu reći da mi je pred očima proletio sav moj život, ali sam shvatio kako sam već nekoliko puta izbjegao sigurnu smrt.

Godine 1913. razbolio sam se od strašne bolesti pelagre. Živjeli smo u New Orleansu, Louisiana, a bile su mi samo dvije godine. Liječnik je rekao mami da ću umrijeti. Pelagra se u to vrijeme često pojavljivala kod bijeloga stanovništva s Juga. Kasnije su liječnici došli do spoznaje kako se uzimanjem većih količina mesa, voća, povrća i mlijeka ta bolest može spriječiti te učinkovito liječiti.

Majka je nazvala sestre iz molitvenog tima naše crkvene zajednice. Došle su u naš dom, kako bi molile za mene, a Bog im je podario čudo. Kasnije me onaj liječnik, koji je dignuo ruke od mene, vidio bez krvavih mrlja. Nije mogao vjerovati da je pred njim stajalo isto dijete. Bog me je tako iscijelio, da je svaki trag bolesti nestao.

U dobi od pet ili šest godina igrao sam se na željezničkim tračnicama kod skretnice u Laurelu, Mississippi. Nisam primijetio kako mi se s leđa približava vagon. Iznenada me je moj brat Houston, dvostruko viši od mene, gurnuo, te smo se zajedno otkotrljali s tračnica, izbjegavši teretni vagon za samo nekoliko centimetara. Do tog trenutka nisam bio svjestan da je brat bio u blizini.

Nekoliko godina kasnije izbjegao sam utapanje. Bilo je to jednog blagog zimskoga dana. S dvojicom sam prijatelja otišao igrati hokej u jarku pokraj Laurela.

Mirne vode rječice Tallahala Creeka nabujale su uslijed zimskih kiša. Izazivali smo jedan drugoga, pitajući se tko će ga od nas preplivati. Premda je bilo hladno, svukli smo odjeću i zaplivali. Bio sam najmlađi pa sam posljednji ušao u vodu. Dvojica mojih prijatelja uspjeli su doplivati do pješčane obale na drugoj strani. Ja sam otplivao do polovine rječice, a onda me izdala snaga. Struja me oslabljivala i vukla prema dnu.

Sve, što se kasnije dogodilo, čuo sam od drugih. Jedan je dječak bio pastorov sin. Silno se uplašio i rekao: “Idemo doma! U nevolji smo – on je nestao!”

Drugi dječak zvao se Lavert Hollifield. On se oštro suprotstavio prijedlogu i rekao: “Ne! Ne želim otići! Idemo ga tražiti!”

“Ja ga ne želim tražiti!” odgovorio je propovjednikov sin, zureći preplašeno u bujicu koja me progutala.

Lavert je zaronio i pretražio dno. Pronašavši me, očajnički se borio protiv struje kako bi me izvukao na obalu. Nisam mogao disati jer su mi pluća bila puna vode. Lavert nije poznavao tehniku umjetnoga disanja. Jednostavno me prevrnuo na trbuh i lupao po leđima dok mulj i voda nisu izašli iz mene. Nakon nekog vremena ponovno sam počeo disati. Čekao je da se osvijestim, a onda smo zajedno prešli rječicu i otišli do mjesta na kojem smo ostavili odjeću. Lavert mi je pomogao da dođem kući.

Nakon toga moja se obitelj preselila u Mobile u Alabami, a ja sam se još jednom poigrao sa smrću. U veljači se u Mobileu održavao festival s maskama Mardi Gras. Bilo mi je šesnaest godina. Te sam noći imao masku na licu. U novom plavom puloveru trčao sam ulicama s dvojicom dječaka. Cijeli je grad zahvatilo ludilo. Trčali smo, vrištali i tražili nesreću – dok nas nije našla. Maleno stvorenje, koje je izgledalo poput djevojke, prišlo mi je i udarilo me. Zavrtio sam se i udario je šakom, a ona je pala na kolnik. Dječak, koji je bio s njom, izvukao je nož i razrezao moj pulover i košulju odozgo prema dolje dok sam padao na leđa. Djevojka je ustala i oboje su pobjegli glavom bez obzira. Još sam jednom umaknuo anđelu smrti.

Ležeći na samrtnoj postelji, promatrao sam liječnika kako odlazi i prisjećao se tih trenutaka. Pomislio sam kako me sreća konačno napustila te je došao kraj.

U tom mi je trenutku Bog dao viziju. To je bio najdramatičniji i najsnažniji događaj u mom životu. Bacio sam pogled na desnu stranu kreveta i vidio kako u zraku lebdi mrtvački kovčeg. Nisam sanjao jer nisam ni spavao. Kovčeg je bio svijetao, živih boja i stvaran. Izgledao je lijepo, onako obrubljen mekanom svilom i ukrašen bijelim ljiljanima i crvenim ružama. Budući da je bio nagnut, mogao sam zaviriti u njegovu unutrašnjost. Bio je moje veličine, ali u njemu nije bilo tijela.

Bila je to prva vizija koju sam primio od Boga. Prestrašila me! Okrenuo sam se na lijevu stranu u nadi da će sve to nestati.

Međutim, s lijeve strane kreveta ugledao sam otvorenu Bibliju koja je također lebdjela u zraku. Bila je velika kao moj krevet, veća od bilo koje knjige koju sam do tada vidio. Premda mi to nitko nije rekao, u tom sam trenutku znao da trebam propovijedati.

Počeo sam se grozničavo okretati oko sebe. S desne strane bio je lijes, a s lijeve Biblija. Tada mi je Bog progovorio, upitavši me: “Lestere, što ćeš večeras izabrati?” Premda Njegov glas nije bio čujan, jer nije dolazio iz nekoga vanjskog izvora, bio je to najsnažniji i najjasniji zvuk koji sam ikada čuo. Bog mi je progovorio i pozvao me da odaberem.

Zvanje propovjednika bilo je zadnje koje bih odabrao! Prezirao sam propovjednike. Nisam čak bio ni kršćanin. No, pomisao na smrt užasavala me. Otvoreni lijes plašio me više od groba, jer je označavao pakao i vječnu muku. Budući da sam čuo mnogo propovijedi, znao sam kako bi umiranje značilo odlazak u pakao.

Nisam bio spreman umrijeti. Pod svaku sam cijenu želio živjeti. Pogledao sam prema Bibliji i rekao: “Bože, ako moram propovijedati, kako bih živio, propovijedat ću.” Zatim sam dodao: “Ako mi dopustiš da živim, onoliko dugo, koliko budem propovijedao, postat ću najstariji čovjek na svijetu. Jer, nikada neću prestati propovijedati!”

Tako sam i mislio. Odluka o propovijedanju značila je da ću predati svoje srce Isusu Kristu. Prihvatio sam i Njegov poziv i potpuno spasenje.

Vizija se prekinula, a ja sam utonuo u dubok, sladak san, osjećajući ruku sudbine na sebi. Moj je život osigurala viša sila!

Bio sam jedini koji je te noći spavao u našoj kući. Božji je prst dotaknuo moja pluća i iscijelio ih. Kada sam sutradan otvorio oči, ugledao sam lice svoje drage majke koja je stajala pokraj moga kreveta. Probdjela je noć. Oči su joj bile zamućene od umora i plača. Izgledala je prelijepo. Više nisam imao vrućicu, a na mom jastuku nije bilo ni jedne kapi krvi.

Majka me odmah upitala treba li mi što.

“Gladan sam”, rekao sam i nasmiješio se. Tog sam jutra prvi put nakon nekoliko tjedana osjetio glad.

Majka se okrenula prema kuhinji i rekla: “Donijet ću ti sok od grejpa.”

“Nemoj, majko”, zamolio sam i dodao: „Dosta mi je soka od grejpa!”

“Što želiš, sine?”

“Što je tata doručkovao?”

Rekla mi je da je pojeo šunku s jajima, vrući dvopek i zobene pahuljice u umaku.

Slušajući ju kako opisuje tatin doručak, osjetio sam još veću glad. “I ja to želim.”

Majka je opet počela plakati. “Pa, nisi već dugo jeo krutu hranu, a sada si na samrti!”

Nasmiješio sam joj se i našalio se: “Dakle, želim umrijeti punoga želuca.”

Oklijevajući, rekla je: “Pa, liječnik je rekao da ćeš ionako umrijeti. Dat ću ti što želiš. Barem ću ti ispuniti posljednju želju!”

Pripremila je veliki doručak koji sam naručio. Zatim je sjela na rub moga kreveta, okrenula mi leđa i ponovno zaplakala. A ja sam jeo. Koliko sam samo pojeo! Očistio sam tanjur i zatražio još jednu porciju. Majka se pitala: „Hoće li ti to naškoditi?!“ No, mi nije naškodilo. Tada sam joj objasnio: “Majko, imao sam viziju.” Ispričao sam joj o lijesu i velikoj otvorenoj knjizi. Zatim sam joj rekao: “Majko, bit ću propovjednik!”

Bila je oduševljena. Sve molitve, koje je tijekom proteklih sedamnaest godina izgovorila pred Bogom, odjednom su se ispunile. Počela se radovati u Gospodinu. S pravom!

“Gospodine, hvala Ti! O, hvala Ti… Znala sam da ćeš mi to učiniti!” Podignula je ruke u zahvalnosti i slavljenju. Bila je presretna što sam bio iscijeljen od tuberkuloze. Ali ju je još više veselilo to, što je njen izgubljeni sin došao kući.

Oduvijek je molila za mene. Kad bismo u obitelji nešto slavili, običavala je moliti: “Gospodine, molim Te da Lester postane propovjednik!”

Ja bih joj tada govorio: “Majko, ja to ne želim!”

Dvojica starije braće, Houston i Ernest, već su služili kao pastori.

Majka je bila odrasla u metodističkoj obitelji i kao mlada djevojka osjetila je kako ju Bog poziva u misijski rad. Željela je služiti kao misionarka u Kini. Kasnije je požalila što je poslušala savjet svoga pastora koji joj je rekao: “Nije dobro da žena bude misionarka!” Savjetovao joj je da postane poslovna tajnica, što je i učinila.

Kasnije je primila krštenje u Duhu Svetom. Premda tata u to vrijeme nije bio kršćanin, mama je vjerno vodila svoje sedmero djece u crkvu koja je naviještala cjelovito Evanđelje i na vjeronauk.

Moja starija sestra Anna također je vjerovala kako ju Gospodin poziva da služi kao misionarka u Kini. No, odbila je Njegov poziv i udala se za grešnika. Umrla je u mladoj dobi. Ja sam bio predzadnje dijete, a najmlađa sestra zvala se Leona. U to smo vrijeme samo nas dvoje živjeli s roditeljima. Ja sam bio majčina najveća briga, jer sam bio neposlušan, buntovan i eksplozivan. Bila je tako frustrirana, da mi je prijetila kako će me poslati u popravni dom. No, ipak me najviše voljela i molila se za mene.

Nekoliko sam se puta nakon pijančevanja vratio kući oko dva ujutro. Teturajući prema svom krevetu, svaki sam se put spotaknuo o majčine noge.

“Što radiš u mojoj sobi?” upitao bih je.

“Molim za tebe, sine”, odgovorila bi i sišla u dnevni boravak, gdje bi nastavljala s molitvom. Tih sam noći loše spavao. Već sam tada znao da Bog ima bolji plan za moj život.

Snaga mi se vratila ubrzo nakon iscjeljenja. Moja je soba imala dvadeset i četiri prozora kroz koje su svjež zrak i sunce neometano dolazili do moga kreveta. Iz sobe se protezao pogled na Zaljev sv. Andrije (Saint Andrew’s Bay) i Meksički zaljev (Gulf of Mexico). No, svjež zrak i prekrasan pogled nisu me mogli iscijeliti. To je mogao učiniti samo Božji dodir.

Nakon tri dana već sam hodao po kući i jeo sve što bi mi majka pripremila. Nakon deset dana sjedio sam s prijateljem u čamcu i pecao. Život se brzo vratio u normalu.

Tri tjedna nakon primanja vizije i iscjeljenja Bog mi je drugi put progovorio. U molitvi sam čuo kako mi govori: “Obećao si mi da ćeš propovijedati ako te iscijelim. Što čekaš?”

Osjetio sam kako moram biti poslušan i žurno se pokrenuti. Potrčao sam niz stepenice i rekao ocu: “Tata, idem van propovijedati! Danas počinjem!”

Tata se uznemirio. Ljutio se i prijetio mi: “Nećeš to učiniti! Još nisi dovoljno jak. A i ne znaš što ćeš govoriti!”

Moj otac nije bio kršćanin i nije imao visoko mišljenje o propovjednicima.

“Ne želim da svi moji sinovi budu prosjaci. Propovjednici prosjače za život.” Udario je po stolu i opsovao. “Želim da imaš pravi posao. Što misliš, zašto sam već potrošio toliko novca na tvoje školovanje?”

“Ne, tata! Moram ići propovijedati!”

“Nećeš to učiniti!”

“Ali Bog je rekao da moram!”

“Ma nemoj!” uzviknuo je i bijesno ustao sa stolca. Vidjevši tog golemog Irca kako mi prilazi, uplašio sam se. Moj je duh uvenuo poput lista. Stajao sam pred ocem i drhtao. Bio sam potresen i plakao sam.

Konačno sam se okrenuo i potrčao uz stepenice prema svojoj sobi. Posljednje očeve riječi, koje sam tada čuo, bile su: “Ako odeš, umrijet ćeš od gladi!”

Utrčavši u sobu, bacio sam se na pod i zavapio: “Moj nebeski Otac mi govori: ‘Idi!‘, a zemaljski mi naređuje da ne idem! Što da učinim, Gospodine?”

Dok su mi se suze slijevale niz obraze, Bog mi je rekao: “Izaija 41: 10 i 11.” Nikada prije nisam pročitao te stihove niti sam znao o čemu govore. No, Njegov je miran, tihi glas bio tako jasan, da sam otvorio Bibliju i počeo čitati.

“Ne boj se, jer ja sam s tobom…” Pročitavši to obećanje, osjetio sam kako se nešto u meni promijenilo. Preplavila me Božja ljubav. Gospodin me dotaknuo i oslobodio od straha. Smijao sam se i plakao u isto vrijeme. Trebalo mi je sat vremena da se smirim i pročitam te stihove do kraja: “…ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. Gle, postidjet će se i smesti svi koji su na tebe bjesnjeli, bit će uništeni i propast će oni što se s tobom parbiše.”

“U redu, Bože!” uzviknuo sam. “Ako si sa mnom, spreman sam ići!”

Otišao sam do ormara i izvukao jeftini, smeđi kovčeg od grube tkanine. U njega sam ubacio svoju odjeću. Kada sam sišao u prizemlje s kovčegom u rukama, oca tamo više nije bilo. Otišao je na posao.

“Kamo ideš?” upitala me majka.

“Van, propovijedati.”

“Ali, sine… Gdje ćeš propovijedati? Nemaš kuda otići.”

“Ne znam kamo idem, majko, ali znam da moram ići.” Poljubio sam je i izišao na prednji trijem. Nikad se više nisam vratio u tu kuću.

Jedan tadašnji prijatelj sjedio je u svom automobilu pred našom kućom. Danas se više ne mogu sjetiti njegovog imena. Rekao sam mu kamo idem, a on je odlučio krenuti sa mnom. Zašto ne? Nije imao drugoga posla. Zajedno smo se odvezli njegovim automobilom. Nisam znao kamo bih trebao ići, ali me je neopisivi pritisak sudbine tjerao da idem. Morao sam biti poslušan tom nebeskom viđenju. I znao sam da nisam sâm.

 

Autor: Lester Sumrall; iz knjige “Živjeti viziju“