Džihadistički regruti sa Zapada nadahnuti su doslovnim tumačenjem islamskih svetih tekstova. Protiv toga se moramo boriti.
Amerikanci su se ovo jutro probudili slušajući o još jednom terorističkom napadu. Ovog puta cilj su bili briselski aerodrom i podzemna željeznica. Ovi napadi su udarili blizu naše kuće. Mnogi od nas su slijetali na briselski aerodrom, kao što smo posjećivali Pariz i San Bernardino. Opet slike stradalih kolaju društvenim mrežama i medijima, podsjećajući Amerikance na stalno prisutnu stvarnost da smo to mogli biti mi. Kako se to događa? Zašto se ljudi radikaliziraju, i to tako blizu nas? Brine me to što mi na Zapadu imamo tako malo razumijevanja o razlozima zbog kojih miroljubivi muslimani koji žive oko nas bivaju privučeni u radikalni islam.
Kao muslimana koji je odrastao u Sjedinjenim Državama, moji imami i zajednica koja me okruživala su me poučavali da je islam religija mira. Moja obitelj je bila primjer ljubavi prema drugima i ljubavi prema domovini – ne samo na riječima. Dok sam bio dijete, moj otac je služio u američkoj mornarici, počevši kao mornar, a umirovivši se kao poručnik bojnog broda. Svim srcem sam vjerovao u slogan koji se često ponavljao u mojoj džamiji nakon 11. rujna: “Teroristi koji su oteli avione, također su oteli (opljačkali) i islam.”
Ipak, dok sam za vrijeme studija, onako za sebe, počeo proučavati Kuran i tradicije o Muhamedovom životu, na svoje ogromno iznenađenje sam otkrio da su stranice islamske povijesti pune nasilja. Kako da to pomirim sa onime što su me oduvijek učili o islamu?
U veljači 2015. godine, glasnogovornica američke vlade, Marie Harf, sugerirala je da je “manjak mogućnosti za zapošljavanje” mogući značajan čimbenik u radikalizaciji i nastanku terorizma. S druge strane, Suraj Lakhani, stručnjak za radikalizaciju iz Walesa, sugerirao je da je taj proces vođen religioznim razlozima i potrebom da se ojača identitet neke osobe. Implicira da se mladim muslimanima ne smije dopustiti da čuju poruke ISIL-a ili da dođu u kontakt sa onima koji novače u njihove redove.
Naravno, slažem se da je kontakt sa onima koji novače za ISIL loša ideja, ali vjerujem da ono što sami ISIL-ovci kažu daje najbolji uvid u proces radikalizacije. Primarne ISIL-ove tehnike za regrutaciju novih članova nisu društvene ili financijske, nego teološke. Često se pozivajući na najuzvišenije izvore autoriteta u islamu, Kuran i hadise (zbirku Muhamedovih izreka), ISIL nameće muslimanima dužnost da se bore protiv neprijatelja islama i da emigriraju u novonastalu Islamsku Državu.
Na primjer, nedavno se na dvije pune stranice trećeg broja ISIL-ova propagandnog magazina, Dabiq, poticalo potencijalne regrute da napuste svoje zemlje i emigriraju u Islamsku Državu, citirajući hadis iz kanonske (općeprihvaćene i obvezujuće; op. prev.) zbirke. Poticalo ih se da shvate da žive u vrijeme koje reflektira vrijeme u kojemu su živjeli prvi muslimani – referirajući se na Muhamedov život. Ohrabrivalo ih se da naprave korak vjere – citirajući Kuran. Također ih se i hvalilo zbog njihove poslušnosti – citirajući još jedan hadis. Sva četiri citata iz Kurana, hadisa ili pripadajuće sune bili su na te dvije stranice. Tolika je učestalost i intenzitet kojima se ISIL koristi temeljnim islamskim tekstovima u obraćanju potencijalnim regrutima.
Kao muslimanskom dječaku i mladiću, odrastajući u 1980-ima i 1990-ima, bilo mi je nemoguće vidjeti hadise, ako se ne bih baš zaputio u neku islamsku knjižnicu, što mi nikada ne bi palo na pamet. Ako bi mi trebalo iz bilo kojeg razloga, ili ako bih poželio znati nešto o tradicijama o Muhamedu, trebao sam to pitati imame ili starješine iz svoje tradicije islama (u islamu postoje brojne podjele; op. prev.). To danas više nije slučaj. Kao što radikalni islamisti mogu svoju poruku preko Interneta proširiti nadaleko i naširoko, isto tako su preko Interneta dostupne tradicije o Muhamedu za svakoga tko ih želi pročitati, čak i na engleskom jeziku. Kad prosječni muslimani proučavaju Kuran i hadise sami za sebe, zaobilazeći stoljeća tradicije i tumačenja svojih imama, suočavaju se sa stvarnošću nasilnog džihada u samim temeljima svoje vjere.
Sam Kuran razotkriva putanju džihada reflektiranu u gotovo 23 godine Muhamedove proročke karijere. Kao što detaljno pokazujem u svojoj knjizi, Answering Jihad: A Better Way Forward, iako počinje sa miroljubivim učenjima i objavama jednoboštva, Muhamedovu poruku sve više obilježava nasilje, kulminirajući u devetoj suri, kronološki zadnjem dugačkom poglavlju Kurana. Kroz povijest su islamski teolozi shvaćali i poučavali ovu progresiju na način da poruka Kurana kulminira (nalazi svoj vrhunac) u njegovom devetom poglavlju.
Deveta sura naređuje odbacivanje svih dogovora sa mnogobošcima i podjarmljivanje Židova i kršćana (9.29), tako da islam može “zagospodariti nad svim religijama” (9.33). Nameće se pitanje je li ijedan ne-musliman na svijetu imun na to da bude napadnut, podjarmljen ili asimiliran, prema toj zapovijedi. Prema tom kuranskom poglavlju, muslimani se moraju boriti, a ako to ne čine, upitna je njihova vjera i pribraja ih se licemjerima (9.44-45). Ako se bore, obećana im je jedna od dvije nagrade – ratni plijen ili nebo kroz mučeništvo. Allah je napravio pogodbu sa mudžahidom koji je poslušan: Ubij ili budi ubijen u bitci, i čeka te raj (9.111).
Islamski mislioci slažu se oko toga da Kuran promiče takvo nasilje. Maajid Nawaz, suutemeljitelj Quilliam fundacije u Velikoj Britaniji, rekao je: “Mi muslimani moramo priznati da postoje izazovni dijelovi u Kuranu, koje danas trebamo reinterpretirati. … Samo ako odbacimo isprazni literalizam (doslovno tumačenje; op. prev.), možemo, u načelu, osuditi robovlasništvo, odrubljivanje glava, bičevanje, amputacije i druge srednjovjekovne prakse u stilu ISIL-a (a koje su sve u Kuranu) zauvijek. … Reformatori ili pobijede i dobiju religijski neutralnu politiku, ili izgube, pa dobiju teokraciju u ISIL-ovom stilu.” Drugim riječima, muslimani se moraju udaljiti od doslovnog čitanja Kurana ako žele stvoriti islamski svijet bez džihada.
Ovdje se uopće ne želi reći da je većina muslimana nasilna. Najveća većina muslimana ne živi prema devetom poglavlju Kurana, niti prema knjigama o džihadu u hadisima. Moj cilj nije dovesti u pitanje vjeru takvih muslimana niti podrazumijevati da su radikalni muslimani istinski muslimani. Samo želim razjasniti da iako ISIL vrbuje mlade raznim metodama, radikalizira ih primarno tako što ih potiče da slijede doslovno učenje Kurana i hadisa, protumačenih dosljedno i u svjetlu nasilne putanje ranog islama. Dok se god islamski svijet usredotočuje na svoje temeljne tekstove, nastavit ćemo gledati nasilne džihadističke pokrete.
Da bismo se učinkovito suprotstavili radikalizaciji, naše oružje mora biti slično ideološko, čak teološko. Zbog toga smatram da je dijeljenje drugačijih svjetonazora sa muslimanima jedan od najboljih načina za borbu protiv radikalizacije. Zapravo, upravo se to i meni dogodilo. Dok sam se suočavao sa stvarnošću nasilnih tradicija islama, imao sam prijatelja kršćanina koji mi je sugerirao da islam ne mora biti moj jedini izbor i da postoje odlični razlozi da prihvatim Evanđelje.
Dok se sve više muslimana na Zapadu suočava sa tvrdnjama ISIL-a i iznenađujućim nasiljem u svojoj tradiciji, mnogi će tražiti izlaz iz moralne neprilike u koju ih to stavlja. Trebamo biti opremljeni osigurati alternative nasilnom džihadu, alternative koje će se baviti korijenom zbog kojega se toliko muslimana uopće i radikalizira. Bilo koje rješenje – političko ili drugačije – koje previđa duhovne i religiozne korijene džihada, može imati samo ograničenu učinkovitost.
Izvor: USA Today
Autor: Dr. Nabeel Qureshi
Preveo: Tomislav Vidaković
