„Banke najradije pozajmljuju novac ljudima koji novac već imaju.“ To su bile riječi profesora na ekonomskom fakultetu, kojima je otvorio moju prvu godinu. Premda mi je to isprva zvučalo nepravedno vrlo skoro sam prihvatio da banke uistinu zarađuju koristeći tuđi novac, i stoga im se ne isplati davati onima koji novca nemaju. Svijet na taj način ponekad stvara ono što ljudi zovu „začaranim krugom“ u kojem se bogati sve više bogate, a siromašni ostaju siromašnima.
Bog nas poziva da dajemo onima koji su u potrebi, iz više razloga, a jedan je – jer davanjem mijenjamo takav svijet koji davanje ne cijeni. Ovaj svijet počiva na sebičnosti, a pohlepa i bezobzirnost se predstavljaju vrlinama. Ipak, ima ljudi koji nisu upoznali Krista, ali nesebično se daju onima u potrebi. Jedan od njih je Muhammad Yunus (uvodna slika) , ekonomist i bankar iz Bangladeša.
Muhammad, rođen u Bangladešu, studirao je i dugo živio u SAD-u. Po nezavisnosti Bangladeša, vratio se u domovinu te 1976. osnovao Grameen Banku (prevedeno: Ruralna banka). Ideja koja je od osnivanja ostala nepromijenjena do danas glasi: kreditiranje siromašnih ljudi. Banka koja je ispočetka izgledala tek kao alternativa kakvoj manjoj humanitarnoj akciji, pretvorila se u veliku banku, koja danas pokriva 88% ruralnih mjesta u Bangladešu, te po broju ljudi kreditira jednu i pol Hrvatsku.
Krediti su isključivo namijenjeni siromašnima te ne zahtjevaju nikakav kolateral ni osiguranje. Pošto novac uglavnom potiče iz fondova Grammen Grupe, te mnogih dobrotvornih fondova, kamata je niska. Kredit se isplaćuje ljudima u njihovim domovima. Mnogi koji prime kredite, svrstavaju se u zajednice komitenata, omogućujući tako i poslovne kontakte i osobnu pomoć drugih klijenata banke onima kojima je to potrebno. Krediti se otplaćuju u malim, tjednim ratama da bi se otplata olakšala, te nemaju zakonski ugovorene obaveze, pa prema tome ne može niti doći do njihove prisilne naplate.
Osnovna pretpostavka za postojanje Grameen Banke je ta da siromašni nisu siromašni zbog manjka sposobnosti ili potencijala, nego su siromašni zato što svoje sposobnosti i potencijale ne koriste. Svrha kredita je stoga omogućavanje siromašnima da sami sebi stvore poslovne prilike, i radom omoguće život u kojemu neće ovisiti o milostinji drugih.
Interesantna činjenica je da Grameen banka ne daje samo najsiromašnijima, već i statusno najnižima u Bangladešu – ženama, pa one čine 97% komitenata banke. Kada je Muhammad 1976. godine obavljao ekonomska istraživanja ruralnih dijelova države, otkrio je da su žene često živjele u izrazito potlačenom položaju. Prva, na koju je naišao nije htjela s početka ni pričati s njim, jer po muslimanskoj tradiciji (vladajuće religije su Islam, Budizam i Hinduizam), žene ne smiju razgovarati s muškom osobom koja im nije u rodu. Ta 21-godišnja žena je u napola srušenoj kući održavala obitelj od troje djece, izrađujući stolice od bambusa. Kako nije imala novac za bambus, posuđivala bi od zelenaša dnevne iznose od 1 kune i 23 lipe, pod uvjetom da sve izrađene stolice na kraju dana proda natrag zelenašu koji je njima dalje trgovao, i to po cijeni od 1 kune i 34 lipe, što je Sufiyi ostavljalo zaradu od 11 lipa. Muhammada je zadivila upornost i volja te osobe koja je iz dana u dan izgrađivala stolice i brinula o djeci, jedva imajući da se prehrane. Nedugo nakon svog istraživanja, on je osnovao banku.
Grameen Banka nije Muhammadovo vlasništvo, već je u 94% vlasništvu njenih članova, dakle uglavnom žena. Preostalih 6% je u vlasništvu države Bangladeš.
Sve me ovo podsjetilo na prispodobu o talentima iz koje je jasno za zaključiti da svi mi, po vlastitoj mjeri, primamo od Boga darove. Ako ih koristimo blagoslovljeni smo i naši su životi puni. Ako ih zakopamo, čuvajući ih duboko, da ih nedirnute vratimo Bogu, neposlušni smo i stoga nesretni. Ta neposlušnost nadalje otvara vrata duhu siromaštva koji nam krade talente koje smo primili. Mnogim je prosjacima često pokradeno osnovno samopoštovanje, zahvalnost Bogu za talente koje imaju. Vjerovali ili ne, Grameen banka ima program kreditiranja prosjaka, po kojem se nastoji od njih učiniti trgovce. Krediti u robi ili novcu uvijek počinju s minimalnim iznosima. „Tko je vjeran u malome, biti će i u velikome“ piše u Bibliji. Ipak, davanje samo po sebi nije dovoljno, jer čovjeka koji je pao treba podsjetiti da je vrijedan sebi, drugima, Bogu.
Zapadni svijet je danas ušuškan i razmažen u obilju i konzumizmu, pa se ni kršćani ne pokreću dovoljno prema svojoj široj zajednici, ostatku svijeta, niti u davanju a niti u prenošenju Radosne vijesti. Radosna vijest je upravo to da nisi dužan biti siromašan. Đavao tlači i drži u beznađu siromaštva dobar dio svijeta, promjenimo to!
Nobelovu nagradu za mir u 2006.oj dobili su upravo Muhammad i Grameen banka i netko bi mogao prigovoriti da je to svjetovna nagrada. Bog će doista na koncu dijeliti svoje nagrade onima koji su mu bili vjerni. Ako poznaješ Boga, jesi li mu vjeran u davanju sebe i od sebe – drugima?
Autor: I. B.
