Nakon terorističkog napada u Parizu, “svi” pišu statuse u kojima pozivaju ljude da mole za Pariz. Pitam se koliko su molili za Libanon nakon sličnog napada? Ili za tisuće nevinih ljudi koji ginu u Siriji? Ili za kršćane u Indoneziji koje svakodnevno ubijaju radikalni islamisti? Znamo li uopće da se to događa? No više od toga, pitam se koliko mole za prvog susjeda koji nema dovoljno novca za režije?
Time što smo jednim klikom miša svoju profilnu sliku prekrili francuskom zastavom nismo učinili ništa za žrtve. Također, time što pišemo statuse o problemima u državi nismo učinili ništa za bolesne, zarobljene, slomljene, gladne, izmučene i izgubljene ljude oko sebe. Zašto onda to radimo? Jer je jednostavno. Lakše je biti za ekranom nego otići nekome cijepati drva. Stvarna pomoć zahtjeva naše vrijeme, novac, strpljivost, poniznost… Jednom riječju: žrtvu. Na to je malo ljudi spremno, čak i manje kršćana nego što bismo očekivali. Ali odgovor na pitanje “što radiš?” pokazuje do čega nam je zaista stalo.
Facebook je postao “in” za evangelizaciju. Profili mnogih kršćana pretvorili su se u misijske postaje. Neki od njih po cijele dane pišu propovijedi i raspravljaju se s drugim kršćanima. To su vrijeme mogli iskoristiti kako bi napravili nešto korisno za sebe i druge ljude. Žalosno je što takvi ljudi često imaju slomljene brakove, karijere, odnose s drugim ljudima… ali, redovito savjetuju o životu i pravoj vjeri. Nedostatak vrijednosti u vlastitim očima nastoje nadoknaditi nekakvim znanjem o duhovnim stvarima. Je li to svjedočanstvo za Krista? Kakvu sliku o Bogu imaju djeca takvih roditelja? Kome je to stvarno na blagoslov?
Kršćanstvo nije nekakav online “lifestyle” koji se sastoji od fora slika, pjesama i statusa. Kršćanstvo je život koji svakodnevno živiš i odluke koje donosiš. Pozvani smo na molitvu i djelovanje u skrovitosti, a ne tražiti svoju slavu od ljudi (Matej 6:1-6).
Nešto se izvana može činiti dobro i vrijedno lajkova, ali Bog ispituje srca i zna kakvi smo zapravo (1. Samuelova 16:7).
Jedna od prvih stvari koje mi je Bog jasno rekao bila je: “Meni nisu bitna tvoja djela nego tvoje srce”. Do tada sam predano služio u crkvi i radio najbolje što sam znao. Ali kada mi je to rekao, pokazao mi je koliko su mi motivi bili krivi. Što sam činio krivo? Nastojao sam pronaći svoj identitet u onome što radim i nekako se time opravdati. To je bila bolna istina. Trebali su mi mjeseci da prihvatim tu Riječ. Pitam se koliko puta Bog upotrijebi druge ljude da nam pokaže naše prave motive, a mi to odbacimo jer isto smatramo kritikom, nevjerom ili napadom od zloga. Time samo bježimo od istine.
I dalje služim u crkvi, ali sada moj identitet nije u onome što radim. Služio ili ne, znam da Bogu jednako vrijedim. Počeo sam se tražiti u Njemu. Što ga više upoznajem, to mi je više stalo do drugih ljudi i tada im stvarno želim pomoći. Vođen sam i korisniji u onome što radim.
Ne možemo dati nešto što nemamo. Ali ne moramo ni pisati o tome, praveći se da smo bolji i pametniji no što jesmo. Bog sve vidi, a ukoliko ideš za prosipanjem vlastite pameti i za gradnjom vlastitog imena – možda upravo to odluči i drugima pokazati kada ti se to bude najmanje svidjelo.
Nekada se znalo reći: “Your talk is cheap”. Danas možemo reći: “Your post is cheap”. A Bog je za nas zamislio nešto sasvim drugo, da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta (Matej 5:13-16).
