Ukratko o imenu i vrsti Crkve
“Neumjesno bi bilo tražiti drevnu predaju, nauku i vjeru katoličke Crkve izvan onoga što je Gospodin predao, apostoli propovijedali i oci sačuvali.” (Atanazije)
Često nas ljudi pitaju: “Kakva ste vi Crkva i po čemu se razlikujete od (Rimo)katoličke Crkve?” Kada na ta pitanja odgovorimo da smo mi katolička, a ne Rimokatolička Crkva, ljudi se iznenade da postoji razlika između Rimokatoličke i katoličke Crkve. Međutim, čovjek koji je voljan čitati i učiti, otkrit će velike razlike između učenja i prakse Rimokatoličke i katoličke Crkve. Mnogi ljudi vjerojatno i ne znaju da postoji razlika između ove dvije Crkve i vjerojatno ih poistovjećuju.
Sâm naziv katolička Crkva se počeo koristiti na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće. Neke od prvih osoba koje su koristile naziv katolička bili su: Ignacije, Justin Mučenik, Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Klement Aleksandrijski, Origen i mnogi drugi. Ovi ljudi su cijenjeni ili sveti i u Rimokatoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama. Katolička Crkva se u ono vrijeme sastojala od vjernika i iz istočnog (danas uglavnom pravoslavnog) i zapadnog (danas uglavnom rimokatoličkog i protestantskog) dijela Crkve. Većina maloprije poimence navedenih ljudi bili su pripadnici istočnog dijela onovremene Crkve, čiji teritorij je podjelom iz 1054. godine postao “pravoslavni”. Ti rani kršćani su skovali taj naziv i oni najbolje objašnjavaju što je to katolička vjera. Da bismo bolje razumjeli što su katolička vjerovanja i prakse, trebamo čitati njihove spise. Ovdje samo ukratko sažimamo neka njihova uvjerenja (koja su u skladu s Biblijom i s kojima se slažemo) u vezi nekih jako važnih tema i uspoređujemo ih s rimokatoličkim učenjem, kako bi čitatelj mogao i sam iste usporediti i razmisliti o njima. (O tome možete više pročitati u knjigama Damira Šićka Alića, Katolička vjera u crkvenoj predaji i Razmišljam, dakle postojim.)
Celibat
“A htio bih da svi ljudi budu kao i ja (neoženjeni); no svatko ima svoj dar od Boga, jedan ovakav, drugi onakav.” (1. Korinćanima 7:7)
“Mi ne odbacujemo brak, već se jednostavno (dragovoljno) uzdržavamo. Niti preporučamo celibat kao pravilo, samo ga preporučamo. Mi to držimo kao dobro stanje – da, čak i kao bolje stanje – ako to svatko, prema svojim sposobnostima, pažljivo koristi. No, u isto vrijeme mi žarko branimo brak.” (Tertulijan, Protiv Marciona, 2. knjiga, 29. poglavlje)
Katolici su vjerovali i vjeruju da je celibat isključivo za ljude koji su dobili taj dar i poziv i koji se dragovoljno odlučuju za njega, odnosno da on nije pravilo, već izuzetak. Odluka o tome pripada isključivo onome tko je pozvan u to.
Rimokatolici vjeruju da je celibat pravilo kojem se trebaju podrediti svi svećenici, redovnici i redovnice.
Posljedice ovog učenja:
Pravljenje i korištenje kipova (ili slika) u bogoštovlju
“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena.” (Izlazak 20:4-5)
“Jer nama je izričito zabranjeno da prakticiramo zabranjenu umjetnost: ne pravi sebi, kaže prorok, ništa što sliči onome što je na nebu ili zemlji.” (Klement Aleksandrijski, Opomena poganima, 5. poglavlje)
“Bilo kako bilo, demoni imaju svoje prebivalište u kipovima mrtvih.” (Tertulijan, De Spectaculis, 12. poglavlje)
Katolici nikada nisu pravili kipove ili slike, ili koristili neke druge relikvije u bogoštovne svrhe. Oni su jasno govorili i govore protiv idolopoklonstva i smatrali su i smatraju da iza tih kipova, slika i relikvija stoji demonski utjecaj i demoni.
Rimokatolici izrađuju i koriste kipove, slike i relikvije u bogoštovne svrhe. Gotovo u svim rimokatoličkim crkvama ćete naći kipove, slike i relikvije koji se koriste u bogoštovne svrhe.
Posljedice takvog učenja:
Čistilište
“I kao što je ljudima određeno jedanput umrijeti, a potom dolazi sud, tako je i Krist jedanput prinesen da ponese grijehe mnogih.” (Hebrejima 9:27-28)
“Jer za mene živjeti je Krist, a umrijeti dobitak! A ako nastavim živjeti u tijelu, to znači da ću svojim radom donijeti rod. Zato ne znam što bih odabrao. Pritisnut sam između dvoga: imam želju otići i biti s Kristom, što je mnogo bolje, ali je ostati u tijelu potrebnije za vas.” (Filipljanima 1:21-24)
“Kada jedanput odete odavde (s ovog svijeta), tada više nema mjesta pokajanju i nema mogućnosti za ugoditi (Bogu). Ovdje je život izgubljen ili spašen. Ovdje osiguravamo vječno spasenje – kroz štovanje Boga i plodove vjere.” (Ciprijan, Demetrijanu, 25. poglavlje)
Katolici su vjerovali i vjeruju da oni koji umru kao kršćani odlaze tamo gdje je Krist, a oni koji umru kao nekršćani odlaze u prebivalište za mrtve, gdje čekaju Božji sud. Vjerovali su da postoje samo dva puta kojima netko može poći nakon smrti i da nakon smrti nema oproštenja grijeha. Vjerovali su i vjeruju da se naša vječnost odlučuje sada i ovdje (za zemaljskog života). Za njih nije postojao treći put – čistilište.
Rimokatolici vjeruju u postojanje treće opcije – čistilišta. Kad se upita rimokatoličkog vjernika kamo ide nakon smrti, često se dobije odgovor: „U čistilište, kao i svi drugi.“ Doktrina o čistilištu je nastala krajem dvanaestog stoljeća. Ranocrkveni oci nisu naučavali niti vjerovali u čistilište i nitko ga od njih i ne spominje.
Posljedice ovog učenja:
Nesigurnost spasenja ili vječnog života
“I ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život.” (1. Ivanova 5:11-13)
“U tu radost mnogi žele ući, znajući da smo milošću spašeni – ne djelima, nego voljom Božjom po Isusu Kristu.” (Polikarp, Filipljanima, 1. poglavlje)
“Tko su ti koji su sada spašeni i poznaju život vječni? Nisu li to oni koji vole Boga, vjeruju njegovim obećanjima i koji su postali bezazleni kao mala djeca?” (Irenej, Protiv hereza, 4. knjiga, 28. poglavlje)
Katolici su vjerovali i imali sigurnost spasenja, odnosno život vječni. Oni su vjerovali i vjeruju da su za vrijeme svog zemaljskog života – kroz vjeru u Krista – primili spasenje i da nakon fizičke smrti odlaze ravno u raj. Vjerovali su i vjeruju da su kroz Isusa, za vrijeme svog zemaljskog života, primili život vječni, i da ih nakon fizičke smrti čeka bolji život.
Rimokatolici imaju nesigurnost po pitanju svog vječnog spasenja. Ne znaju jesu li spašeni i najčešće misle da idu u čistilište. Tu nesigurnost potiče učenje da nitko ne može znati je li sada spašen. Zbog toga gotovo svi rimokatolici nakon sprovoda organiziraju mise zadušnice za pokojnika.
Posljedica učenja o nesigurnosti spasenja:
Molitve mrtvim ljudima
“Jer, jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je dao samog sebe kao otkup za sve – za svjedočanstvo u svoje vrijeme.” (1. Timoteju 2:5-6)
“Ako bilo tko na takav način zazove drugog boga, a ne Stvoritelja, on ne moli, nego huli.” (Tertulijan, Protiv Marciona, 4. knjiga, 26. poglavlje)
“Smatramo da nije ispravno moliti se onim bićima koja su se i sama molila Bogu, uviđajući da bi i oni sami više voljeli da svoje molitve prinesemo Bogu kojemu su se i oni molili.” (Origen, Protiv Celza, knjiga 5, poglavlje 11)
“Naša je dužnost moliti se jedino uzvišenom Bogu i Jedinom – Prvorođenom od sveg stvorenja.” (Origen, isto, poglavlje 26)
Katolici se nikada nisu molili mrtvim ljudima, a to ne čine ni danas. U spisima ranocrkvenih otaca do četvrtog stoljeća ne možete naći molitve mrtvim ljudima (Mariji, raznim svetim ljudima ili mučenicima). Sve su molitve upućene izravno Bogu.
Rimokatolici se mole mrtvim ljudima – Mariji i svecima. Od njih traže da posreduju za njih kod Boga, iako Biblija jasno kaže da je jedan posrednik između Boga i ljudi – Isus Krist. Takva praksa nije bila poznata katolicima. Osim toga, katolici su se uvijek molili samo za žive ljude, dok se rimokatolici mole i za žive i za mrtve.
Posljedice poticanja na molitve mrtvima:
Primanje oproštenja (spasenja) nakon smrti
“Zato, kao što veli Duh Sveti: ‘Danas ako čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u pobuni, u dan kušnje u pustinji gdje su me provjeravali i iskušavali očevi vaši, iako su gledali djela moja četrdeset godina.” (Hebrejima 3:7-9)
“Zato se pokajte i obratite da se izbrišu grijesi vaši, pa da od Gospodina dođu vremena obnove.” (Djela apostolska 3:19)
“Kada jedanput odete odavde (s ovog svijeta), tada više nema mjesta pokajanju i nema mogućnosti za ugoditi (Bogu). Ovdje je život izgubljen ili spašen. Ovdje osiguravamo vječno spasenje kroz štovanje Boga i plodove vjere.” (Ciprijan, Demetrijanu, 25. poglavlje)
Katolici su vjerovali i vjeruju da oproštenje grijeha i očišćenje možemo primiti samo dok se nalazimo u ovom tijelu, odnosno da ono može biti udijeljeno samo onima koji su se sada (za života) iskreno pokajali za svoje grijehe.
Rimokatolici vjeruju da se oproštenje i očišćenje može dobiti i poslije fizičke smrti. Zbog toga su ustanovljene mise zadušnice i zbog toga se moli za mrtve.
Posljedice tog vjerovanja:
Tuđim pokajanjem i djelima drugih ljudi
“Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki dobije što je zaslužio, u skladu s time što je činio u tijelu, bilo dobro, bilo zlo.” (2. Korinćanima 5:10)
“Kroz proučavanje savršenog Evanđelja i apostolskog nauka, otkrit će da je pokajanje nužnost za njihovo spasenje.” (Irenej, Protiv hereza, 3. knjiga, 14. poglavlje)
“Razumno je vratiti se k trezvenosti u ponašanju, da bi – dok još imamo priliku – izvršili pokajanje pred Bogom, jer u prebivalištu mrtvih nitko ne može ispovjediti svoje grijehe; čovjek i njegovo djelo su pred njim.” (Ignacije, Smirnjanima, 9. poglavlje)
Katolici su vjerovali i vjeruju da čovjeku biva suđeno na temelji njegovih vlastitih djela, riječi i misli, odnosno da će svatko primiti oproštenje ili opravdanje zbog djela, riječi i misli koje je učinio za vrijeme ovozemaljskog života. Vjerovali su i vjeruju da je iskreno i osobno pokajanje nužnost za spasenje.
Rimokatolici vjeruju da bez obzira na to što je čovjek govorio, radio i mislio za vrijeme ovozemaljskog života, ako se nakon njegove smrti netko zauzme za njega i u njegovo ime se prikažu mise zadušnice, ti ljudi mogu primiti oproštenje i završiti u raju – makar oni bili deklarirani ateisti ili zločinci, poput Tita, Hitlera, Staljina, Pavelića i slično (pater Ivan Ike Mandurić).
Posljedice tog vjerovanja:
Drugačiji izvor crkvenog nauka i prakse
“Tko ide izvan i ne ostaje u Kristovu nauku, nema Boga. Tko ostaje u Kristovu nauku, ima i Oca i Sina.” (2. Ivanova 9)
“Mi imamo za svoj izvor učenja Gospodina, kroz proroke i kroz Evanđelja i blagoslovljene apostole, na različite načine i u drugačija vremena, koji nas vode od početka do kraja znanja.” (Klement Aleksandrijski, Stromati, 8. knjiga, 4. poglavlje)
“Od nikog drugog nismo naučili plan našeg spasenja, osim od onih kroz koje je Evanđelje došlo do nas. Njega su oni jedno vrijeme objavljivali javno, a kasnije su nam ga – voljom Božjom – predali u Pismu, da (ono) bude stup i temelj naše vjere.” (Irenej, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 1)
“Stoga, budući da apostolska tradicija doista tako prebiva u Crkvi, i trajno je među nama, poštujmo dokaz Pisma koji su nam osigurali apostoli koji su i napisali Evanđelje u kojem su zabilježili učenja (doktrine) o Bogu, ukazujući da je naš Gospodin Isus Krist Istina i da u njemu nema laži.” (Irenej, Protiv hereza, knjiga 3, poglavlje 5)
Katolici su temeljili i temelje svoju vjeru na učenju Starog zavjeta, te na učenju koje je Isus predao, a apostoli propovijedali i zapisali (Novi zavjet). To danas imamo u onom što nazivamo Biblija, i to je ono što su nam ranocrkveni oci kanonom sačuvali i što nazivaju apostolskom predajom.
Rimokatolici temelje svoje učenje, praksu i pobožnost na više izvora, među kojima su učenja crkvenih učitelja. Nažalost, neka od tih učenja se izravno protive Isusovom učenju i apostolskoj predaji, te vode ljude u kriva vjerovanja i pobožnosti.
Posljedice takvog učenja:
Uvođenje novina
“Tko ide izvan i ne ostaje u Kristovu nauku, nema Boga. Tko ostaje u Kristovu nauku, ima i Oca i Sina.” (2. Ivanova 9)
“Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše: ‘Ako ostanete u onom što ja naučavam, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.'” (Ivan 8:31-32)
“Vi ste postavili pravilo da ova vjera ima svoje uzvišenosti postavljene po Pismu ili tradiciji prethodnika i da nikakvi dodaci glede pridržavanja ne smiju biti dodani po nalogu da su nove stvari protuzakonite. Ostanite na tome, ako možete.” (Tertulijan, O postu, 13. poglavlje)
“Apostol Ivan svejednako slavi stare zapovijedi, a apostol Pavao nas zaklinje da izbjegavamo novine u doktrinama. Kao nedostojni sin i sluga Katoličke crkve, istinske zaručnice Kristove, ja kao postavljeni (sluga) koji daje hranu slugama, reći ću riječ savjeta: nastavite izbjegavati zastranjivanja…” (Augustin, Odgovor Faustu, 15.3.)
Katolici su vjerovali i vjeruju da se Isusovom i apostolskom nauku ne smije ništa dodavati i da se izvan toga ne smije ići. Rani katolici su nas poticali da ostanemo u Isusovom učenju i apostolskoj predaji.
Rimokatolici vjeruju da pored biblijskog učenja trebamo imati i učenje onih koje oni smatraju crkvenim učiteljima. Prešutno smatraju da je prihvatljivo kroz učenje crkvenih učitelja dodati ili mijenjati vjerovanja i prakse koje su nam predali Isus i apostoli. Zbog toga i dan-danas imamo izmjene vjerovanja i praksi, odnosno dogme ili doktrine u nastajanju. Neke su donesene u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću.
Posljedice ovog učenja:
Sveti otac
“Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Sveti Oče, sačuvaj u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.” (Ivan 17:11)
“Pored toga, kao što nije hula nekomu pridavati ono što mu uistinu pripada, isto tako je hula pridavati nekomu ono što mu ne pripada.” (Tertulijan, Protiv Prakseasa, 29. poglavlje)
Moleći se Bogu Ocu, Isus ga naziva Svetim Ocem i time je rezervirao tu titulu za njega. Dati božansku titulu nekom drugom, iz biblijske perspektive je bogohulno. Za rane katolike, titula Svetog Oca bila je rezervirana isključivo za Oca Gospodina našeg Isusa Krista.
Za rimokatolike je rimski biskup također Sveti Otac i oni ga tako oslovljavaju.
Posljedica ovog učenja:
Glava katoličke Crkve
“I sve mu je podložio pod noge, a njega (Krista) postavi za glavu nad svime u Crkvi, koja je njegovo Tijelo, punina Onoga koji ispunja sve i u svima.” (Efežanima 1:22-23)
“Krist je glava Crkve i oni koji žive na njegov način su mudri.” (Egzegetski fragmenti, poglavlje 2.13.)
Za katolike, Isus je glava katoličke Crkve.
Za rimokatolike, glava Rimokatoličke Crkve je rimski biskup.
Posljedice ovog učenja:
Majka vjernika
“Da ti svojom radošću obrišeš suze svoje majke – Crkve, koja plače nad lomom i smrću mnogih i da potvrdiš svojim primjerom ustrajnost drugih koji su postojani.” (Ciprijan, 8. pismo)
“Naš jedini Otac, Bog, živi. A isto i naša majka Crkva.” (Tertulijan, O jednoženstvu, 7. poglavlje)
Katolici su vjerovali i vjeruju da je Crkva majka vjernicima.
Rimokatolici Mariju nazivaju majkom vjernika.
Posljedica takvog učenja:
U ovom kratkom pregledu objasnili smo dvanaest razlika između katoličke i Rimokatoličke Crkve. Kao što možemo vidjeti, neke su manje važne, a druge su iznimno važne. O njima ovisi tvoja budućnost – spasenje ili propast, blagoslov ili prokletstvo. Ako slijedimo rimokatoličko učenje, odstupamo od onoga što su vjerovali Isus, apostoli i ranocrkveni oci. Ako prihvatimo učenje katoličke Crkve, otvaramo vrata spasenju, blagoslovu i drugim stvarima koje Bog ima za nas. Mi imamo moć promijeniti našu sadašnjost i budućnost. Bog nas poziva da se uskladimo s njegovom voljom.