Omiljen argument protiv božanskog nadahnuća Biblije dolazi od izostanka arheoloških dokaza. Više nego jednom, skeptici su optuživali Bibliju za pogreške koje se tiču osoba, mjesta ili stvari jednostavno iz razloga što nisu bili otkriveni arheološki dokazi koji bi potkrijepili izjave iz Biblije. Takav je bio slučaj glede jedinog spomena Sargona, kralja Asirije.
U Izaiji 20:1, prorok je rekao: “U godini kad je vrhovni vojskovođa, koga bijaše poslao Sargon, kralj asirski, došao u Ašdod, napao ga i zauzeo…” Mnogo godina skeptici su uporno tvrdili da je biblijski pisac bio u krivu. Na koncu, mnogi tekstovi i arheološki nalazi o kraljevstvu Asirije su bili pronađeni, a niti jedan od njih nije spominjao Sargona iz Izaije 20.
Zapravo, vrlo poznata lista asirskih kraljeva sumnjivo je izostavila Sargona (Wilson, 1999, 3:78). Ali 1843. Paul Emile Botta zadao je smrtan udarac tom argumentu. Djelujući na temelju informacije koju je primio o malom naselju Khorsabad u Iraku, Botta je počeo tražiti drevne cigle s klinastim pismom zapisanim na njima. Ne samo da je pronašao bogato skrovište s takvim ciglama, nego se spotaknuo o jedno od najveličanstvenijih nalazišta u povijesti arheologije.
Prostirući se čitavom stranom brda, prekriveni stoljetnim talogom prašine, stajali su ostaci palače kralja Sargona. Ova palača je bila toliko velika da je opisana kao “vjerojatno najznačajnija palača koju je svijet ikada vidio, prekrivajući prostor veći od deset hektara. Među ruševinama, Sargon je ostavio brojne zapise s detaljima svojih vojnih osvajanja. Među ovim zapisima bio je i jedan u kome je Sargon raspravljao o svojim akcijama protiv Ašdoda, grada koji se spominje u Izaiji 20:1. Nije potrebno reći da nakon toga skeptici više nisu optuživali Izaiju za povijesnu nedosljednost glede Sargona. Što više otkrivamo prošlost, to je očitija istina – da Biblija zaista jest Božja Riječ.
Autor: Kyle Butt
