Da li znate da su poganski Rimljani stoljećima prije Krista održavali sredinom veljače razbludni idolopoklonički festival u čast Luperkusa, “lovca na vukove”? Rimljani su taj praznik zvali “Luperkalija”. Budući da je to bilo vrijeme kad su vukovi naveliko napadali ljude i stoku, slabo zaštićeni seljani i pastiri često su u pomoć prizivali boga Lupercusa. Tom su “moćnom zaštitniku” zahvaljivali svetkovinom na dan kad je, prema starom kalendaru, počinjalo proljeće.
Vesela mladež posebno se radovala Luperkalijama, jer im je to bila jedinstvena prigoda za mjesecima nestrpljivo iščekivano udvaranje. Isto tako, upravo iz svetkovina “Luperkalija” nastao je običaj razmjenjivanja ljubavnih pisama, pa čak i običaji među adolescentima da nasumice sklapaju “ozbiljne veze” u kojima je obično dolazilo do intimnih odnosa. Imena mladih žena stavljala su se u kutiju, a potom bi bilo izvučeno ime one ‘koju je htjela sreća”.
Kada je Konstantin učinio kršćanstvo službenom religijom Rimskoga Carstva, crkveni krugovi su razmatrali eventualno ukidanje toga poganskoga običaja. Rimljani nisu htjeli niti čuti za takvu mogućnost! Zato je sklopljen kompromis da praznik i dalje ostane, ali da se iz njega izbace prostački i razbludni obredi. Taj praznik nije postao “kršćanski običaj” sve do 496. godine kada papa Genazije mijenja dan održavanja Luperkalija i umjesto 15. veljače uvodi praznik Svetoga Valentina, 14. veljače (str. 172 u knjizi “Običaji i praznici širom svijeta”, autorice Lavinie Dobler). On sam pritom ističe da o tri sveca po imenu Valentin nema puno povijesnih podataka legenda o biskupu Valentinu ipak najviše odgovara ovoj svetkovini, jer on je (navodno) unatoč carevoj zabrani obavljao obrede vjenčanja u velikoj tajnosti, zbog čega je bio pogubljen. Navodno se pogubljenje dogodilo 14. veljače, dakle dan prije organiziranja omiljene svečanosti Luperkalije.
Sv. Valentinu su posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Katolici mole Valentina za nalaženje pravoga partnera, ali isto tako i mole se i Anti padovanskom, Mariji i inima. Za veliku većinu mladih u Hrvatskoj, koji su kršteni, pričešćeni, krizmani itd. ovaj je praznik tek još jedna konzumistička prigoda u kojoj su u centru pažnje parovi i njihovo izjavljivanje međusobne ljubavi. No, što je ljubav?
Biblija kaže da se stablo poznaje po plodovima. Upravo tako i lakomislenost današnje mladeži u intimnim odnosima čini da sve više ovaj romantizirani svetac i svetkovina nalikuju onoj izvornoj svetkovini koja se nastojala zatrti od strane rimokatoličke crkve. Danas to prepoznaju i sami poglavari te crkve, pa trljaju oči u nevjerici, naime mladež je raspuštena i štošta zove ljubavlju, pa i ono što je zapravo požuda, zavodništvo, lakomislenost, prijetvornost.
U Glasu Koncila zanimljivo je čitati ovih dana opetovane pozive na suzdržavanje od seksa prije braka i poražavajuću statistiku s tim u vezi. Tradicionalni rituali posvećenja djece i mladeži, a niti svi oltari i sveci očito nisu sačuvali mladež od ove pošasti. Ni uvjeravanja o tradicionalno dobrim odnosima na relaciji “Bog i Hrvati”, pa ni opetovana obilaženja Hrvatske od strane vatikanskih poglavara nisu sačuvala mladež, zar ne? Možda je vrijeme da se to prizna.
Istinsko obraćenje i vjera u Isusa se ne mogu ničime nadomjestiti. U njima je snaga, inspiracija i vizija za život mladih i starih, onih koji su single i onih koje je Bog zatekao već u braku. Bog je ljubav, ali Bog je svet svaki dan u godini, bez iznimke i bez ispraznog praznovanja. Boga se ne može prevariti.
www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2007,2,8,valentonovo_crkva,61766.jl
Autor: Ž. S.
