Tople sunčeve zrake su se lagano razlijevale kroz prozor u moj ured i ja sam se morao primorati da svoju pažnju preusmjerim s prekrasnog ljetnoga dana. Sjedeći u svojoj stolici, svoju sam pažnju vratio na otvorenu Bibliju i na prazan notes koji su se odmarali na bliješteće ulaštenom stolu. Bio sam u procesu pripremanja propovjedi na temu Kristova križa. Puno puta prije sam pričao o ovoj temi, ali sada sam duboko čeznuo za nečim puno svježijim.
Nisam bio pripremljen na ono što se dogodilo nakon toga. A to je radikalno promijenilo moje uobičajene mirne okvire. Gurajući svoju stolicu naprijed i približavajući se Pismu i svome notesu, počeo sam moliti tražeći od Duha Svetog da mi poruku križa učini stvarnom. Nisam htio samo koristiti gomilu riječi. Htio sam da križ bude više od samo poruke. Čeznuo sam za time da ljudi čuju Riječi Života. Želio sam da to bude nešto snažno što će promijeniti naše živote. Tako sam iz svog gladnog srca započeo moliti.
Iznenada, bez upozorenja, brže od brzine svjetlosti, dogodilo se to da ja više nisam udobno sjedio u svojoj radnoj sobi. Bio sam nošen Duhom Svetim kroz vrijeme i prostor. Kako je Pavao rekao u Pismu, ne znam da li sam bio u tijelu ili van tijela. Ubrzo sam bio postavljen na užurbane ulice Jeruzalema. Mogao sam čuti zvuk gomile ljudi, mogao sam osjetiti zlokobno uzbuđenje u zraku koje je bilo neprijatno mome duhu. Stajao sam u velikoj gomili ljudi. Gledajući u njihova lica vidio sam da su neki ispunjeni iskrenom tugom dok su drugi imali zlokobni cerek na licima. Slijedeće čega se sjećam je da me je u stranu odgurnuo veliki rimski vojnik koji me je opsovao i povikao „miči se s puta!“. Tada sam ugledao ono što je gomila ljudi čekala… Isusa kako nosi svoj križ. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Nikada nisam vidio tako užasan prizor. Njegovo je cijelo lice bilo prekriveno zgrušanom, sasušenom krvlju koja je tekla iz rana uzrokovanih krunom od trnja a trnje je izgledalo poput oštrih šiljaka zabodenih u njegovu glavu.
Svaki puta kada bi njegovo srce zakucalo, svježa tamna krv bi izbijala između šiljaka i trnja, cijedeći se niz Njegovo čelo i oči, kapljući na Njegova prsa i prašnjavu ulicu. Moje su se misli vrtložile. Mislio sam „ovo se ne može dešavati, ovo se desilo godinama prije“. U tom trenutku naše su se oči srele i znao sam, bez ikakve sumnje, da je to stvarno. Nekako, ja sam bio prenijet u vrijeme raspeća.
To nije bio san, ja sam zaista bio ondje.
Zapanjen, teturao sam za ruljom, previše uznemiren da bih govorio, gledajući Isusa kako posrće pod težinom velikoga križa. Vrući vjetar koji je raspirivao prašinu s ulice otvorio je rascjepe na Njegovoj krvlju umrljanoj odjeći tako da sam vidio djelić rana na Njegovim leđima i ramenima, duboke rane…rastrgano tijelo…zjapeće rane…otvorene. Dugo vremena smo se uspinjali strmim putem izvan gradskih zidina. Naposljetku smo stigli na vrh Golgote. Rulja se uskomešala u uzbuđenju kada su Gospodina snažno bacili na zemlju.
Bez pružanja otpora, On je raširio svoje ruke.
Sam zrak je bio toliko zasićen opresivnim demonskim duhovima da je bio teško normalno disati. Miris krvi i tjelesnih tekućina je bio toliko jak da sam se gušio, a osjećao sam i jak smrdljiv miris nekakvog alkohola ili jeftinog piva koji je dolazio iz vojnika. Čuo sam tupi zvuk udaraca čekića u čavle koji su šiljcima probijali Njegove ruke i noge. Križ su nespretno podigli i spustili u rupu. Kako je težina cijelog Gospodinova tijela došla na šiljke, čuo sam kako iz Gospodinovog grla izlazi dubok jecaj. Nikada neću zaboraviti zvukove, prizore i mirise tog trenutka. Činilo se kao da je vrijeme stalo. Ne znam koliko dugo sam bio tamo, činilo mi se kao da se radi o satima.
To je bilo mjesto na kojem nije bilo ni trunke milosti! Pa ipak, na njemu se ispunio najmilosrdniji čin učinjen ikada. Nikada neću zaboraviti paradoks tih osjećaja. Onaj koji je Bezgrješan i Bez krivnje, umire kao krivac. Savršeno biće probodeno kopljem i razoreno raspećem na križu. Pravedan umire za buntovnike. Kako sam digao oči da promotrim Krista na križu, vidio sam bol na Njegovu licu koja je bila više no što je moje srce moglo podnijeti, sva je snaga tada napustila moje noge i osjetio sam kako mi tijelo poda na zemlju. Mučio sam se da se podignem na koljena. Podižući svoje oči, ponovno sam se prisilio da pogledam u Božje Janje. Sada znam značenje prorokovih riječi „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.“ (Izaija 53:2). Mogu posvjedočiti da je Njegovo lice bilo toliko unakaženo, nikada nisam vidio toliko izobličeno lice. Patnja kroz koju je Isus prolazio bila je puno veća od patnje samo zbog raspeća. Ona je bila puno veća nego što bi je ljudske riječi mogle opisati. Njegovo je tijelo bilo blijedo plavo dok je visio između neba i zemlje kao naknada za grešnike kao što sam ja. U tome trenutku ne mogu opisati koliko sam bio svjestan svoje grešnosti. Riječi pjesme su dolazile poput bujice u moje srce. „Kada gledam na čudesan Križ na kojem je umro Princ Slave, moja su najveća dostignuća ništavna i sav svoj ponos prezirem.„Vidio sam Gospodina kako se napreže pod bolovima križa i kako je podigao Svoju težinu i udahnuo kako bi izgovorio ove riječi – „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Luka 23:34).
Kasnije sam čuo kako iz osušenih, natečenih, krvavih usana našeg Gospodina izlazi najstrašniji vapaj… Taj vapaj još uvijek do današnjeg dana zvoni u mojim ušima: „”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Matej 27:46). Ovo je pitanje došlo iz dubine Gospodinove duše. Po prvi put u cijeloj vječnosti Sin i Otac bili su razdvojeni. Ovo je bio prvi put da se Krist Bogu nije obratio sa „Oče“. Zbog čega? Zbog toga što je Krist postao ono što smo mi, na sebe je uzeo naše grijehe. Pismo kaže da je Božje oko previše čisto da bi moglo gledati grijeh, tako da je Bog Otac okrenuo svoja leđa Svome Sinu, te je Isus bio napušten od Svoga Oca. Upravo to je bol za koju je Isus molio da se makne od Njega moleći u vrtu “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.“ (Matej 26:39). Nije mogao izdržati pomisao da ga je Otac napustio. U ovome trenutku Krist ne umire kao Sin, već kao grešnik. To je slomilo Njegovo srce. Kao što je Psalmist prorokovao: „Srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim.“ (Psalam 22:14).
Tada je Krist Isus glasno povikao: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Luka 23:46) i Njegova beživotna glava je pala na Njegova prsa. Cijela se zemlja počela vrtjeti i tresti, strašna tama je zavladala svuda. Čuo sam vriskove kako dolaze iz tame, a onda sam iznenada shvatio da oni dolaze iz mojih usana. Više nisam bio u podnožju križa, već sam bio ponovno u svome uredu, ali vrisak i plač su i dalje odjekivali u mojim ušima.
Cijelo moje tijelo je drhtalo i treslo se.
(kraj vizije)
Ritual ili odnos?
Nisam u mogućnosti podijeliti sve što sam tada vidio i doživio, ali vam mogu reći da nikada neću biti isti. I sada sam sigurniji nego ikada da je propovijedanje križa sila Gospodnja za spasenje. Pismo kaže: „Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.“ (1. Korinćanima 1:17). Kristov križ nije otrcana drangulija ili samo neki sentimentalni ceremonijalni nakit koji se nosi oko vrata, već je križ sama bit srca Boga Oca koje se ljubavlju ispruža prema posrnulom čovječanstvu. Jedina nada čovječanstva od snažnih okova i krivnje grijeha je djelo koje je Krist učinio na križu. Bog ne zahtjeva od čovjeka da prihvati puki ritual, već da uđe u trajan odnos. Jedini način da se ovo učini je kroz Kristov križ.
Križ se dogodio po Božanskom planu
Evanđelje kaže „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima;“ (1. Korinćanima 15:3-4). Zapazite da kaže „po Pismima“. Kristova žrtva na križu za naš grijeh je bila dio Božanskog nauma. Kristova smrt na križu nije bila ni slučajna ni samovoljna. Isus je rekao „Ja sam se zato rodio i došao na svijet…“ (Ivan 18:37). Evanđelje nam govori kako je Gospodin Isus govorio o križu prije svoje smrti (vidi Matej 10:38, Marko 10:21, Luka 14:27). Kristova žrtva na križu za grešno čovječanstvo je najveći primjer Božje ljubavi. Pismo kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Ivan 15:13). To je upravo ono što je Isus učinio za nas. On je dobrovoljno došao na svijet kako bi dao svoj život i njime otkupio palo čovječanstvo. Pavao kaže: „Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro… A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rimljani 5:6-8). Mi smo krivi i zaslužujemo Božju kaznu, ali Bog nas je toliko ljubio da je dozvolio da Njegov Sin postane grešan za nas, kako bismo mi, priznajući Njega kao našeg osobnog Gospodara i Spasitelja, bili oslobođeni od kazne grijeha.
Nitko ne može a da ne vidi da je u učenjima Novog Zavjeta Krist postavljen kao onaj koji svojom smrću preuzima mjesto grešnika. Isusova smrt na križu Golgote je bila posrednička, što znači da je Krist uzeo naše mjesto smrti i kazne. Svaki blagoslov spasenja pripada vjerniku po Kristovoj zamjenskoj smrti. „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2. Korinćanima 5:21).
Križ i propovijedanje križa je sama bit i središte kršćanstva. Isus je rekao „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Ivan 12:32). Neka nam Bog pomogne da hrabro proglašavamo transformirajuću poruku Kristova križa.
Autor: Bobby Conner
