Nastava rimokatoličkog vjeronauka u hrvatskim školama, uvijek je aktualna tema, a dodatno se aktualizirala u vrijeme pandemije. Sukladno Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture koji je 1996. sklopila sa Svetom stolicom, Republika Hrvatska se pored ostalog obvezala da će, u sklopu školskoga plana i programa jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu. Pokušaji ocjene ustavnosti ovog Ugovora, ostali su bez rezultata, jer je u postupku pred Ustavnim sudom, utvrđeno da takva ocjena ne ulazi u nadležnost Ustavnog suda.
Međutim sve je to manje bitno od učinka koje ovaj Ugovor pokazuje u praksi, u odnosu na prava djece koja ne pohađaju nastavu vjeronauka, bilo iz razloga što njihovi roditelji nisu vjernici ili zato što su pripadnici neke druge vjere. Vjeronauk je izborni predmet, i to nije sporno. Onaj koji želi pohađati satove vjeronauka, odabrat će ih, a tko ih ne želi pohađati, neće ih odabrati, međutim, upravo zbog rimokatoličke većine koja pohađa ove satove, vjeronauk u brojnim školama ima status predmeta koji nadilazi uobičajene prilagodbe vezane uz izborni predmet.
Naime, u praksi se pokazalo da se unatoč izbornom karakteru ovog predmeta, vrlo često ne iznalaze načini kako bi se nastava vjeronauka uvrstila na početak ili kraj dnevnog rasporeda, već se, naprotiv, nastava iz navedenog izbornog predmeta nerijetko odvija u sredini dnevne satnice. Ovo ne bi predstavljalo problem da su djeca koja u vrijeme nastave vjeronauka imaju ‘’prazan’’ sat adekvatno zbrinuta i da škole rade na razvoju potencijala djece koja ne pohađaju vjeronauk osiguravanjem zamjenskih sadržaja, no takav pristup nije uvijek praksa. Štoviše, čini se da je u 2020. godini, porastao broj pritužbi roditelja čija djeca ne pohađaju satove vjeronauka, jer djeci neke od škola nisu osigurale nikakav vid zamjenske nastave. Pravobraniteljica za djecu u svojem izvješću za 2020. godinu navodi: ‘’Obraćali su nam se roditelji s prijavama da su djeca koja u školi ne pohađaju izborni vjeronauk prisiljena ili stavljena u položaj da zbog epidemioloških mjera moraju boraviti s drugim učenicima u razredu u kojem se održava vjeronauk zato što škola za njih nije osigurala alternativni sadržaj vjeronauku, niti ih na drugi način zbrinula za vrijeme nastave vjeronauka. O tim smo prijavama izvijestili MZO, upozorili na povredu prava djece i ponovili naše preporuke: da se prilikom izrade rasporeda sati vodi računa o djeci koja ne pohađaju vjeronauk, odnosno da nastava tog predmeta bude na početku ili kraju dnevnog rasporeda sati, a u slučaju kada to nije moguće, škola za to vrijeme treba primjereno zbrinuti djecu.’’
U istom izvješću, u poglavlju ‘’Diskriminacija’’ se navodi : ‘’To je osobito problem u nižim razredima osnovne škole jer bi djeca, za vrijeme dok su drugi učenici na nastavi vjeronauka, sjedila na hodniku, šetala oko škole ili bi, …, ipak sjedila na satu vjeronauka s ostalima. Zbog neodgovarajućeg organiziranja aktivnosti za učenike u vrijeme tog ‘’slobodnog’’ sata neki bi roditelji svoju djecu, radi zaštite i sigurnosti, ipak upisali na vjeronauk, iako to isprva nisu namjeravali.’’
Unatoč preporukama Pravobraniteljice, prava djece koja ne pohađaju nastavu vjeronauka i dalje su narušena jer osim što su djeca bez nadzora, gube vrijeme na školskim hodnicima, nerijetko su i stigmatizirana. Nažalost, neka će djeca tokom školovanja izgubiti na desetke dragocjenih sati tijekom kojih su se mogla usavršavati u nekom obrazovnom ili vjerskom području, umjesto šetnje po školskim hodnicima ili dvorištu. Izlika za odsustvo alternativnih sadržaja u ovom trenutku je dakako pandemija, premda se ne radi nužno o covid pandemiji već o višestruko puta viđenoj pandemiji nemara većine koja unatoč postojanju Zakona o suzbijanju diskriminacije i praksi Europskog suda za ljudska prava na tu temu, pod okriljem vladajućeg establišmenta ne vidi potrebu raspored i školske aktivnosti prilagoditi manjini, a zašto i bi kada za takvo postupanje nema značajnijih posljedica. S druge pak strane, tome pomaže i stav onih roditelja koji se ne pritužuju na neravnopravan tretman već odlučuju djecu neovisno o svojim uvjerenjima uključiti u nastavu vjeronauka, vjerojatno zbog bojazni da podnošenje pritužbi može samo pogoršati situaciju i dodatno stigmatizirati djecu. Roditelji drugih vjeroispovijesti ili ateisti koji se ipak odluče pritužiti na postupanje škole mogu se obratiti Pravobraniteljici za djecu i pokrenuti sudski postupak protiv škole sukladno Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
U slučaju Grzelak protiv Poljske iz 2010. godine Europski sud za ljudska prava koji je utvrdio povredu Europske Konvencije u slučaju dječaka koji je bio jedini učenik u razredu koji nije pohađao nastavu vjeronauka, a koji je u vrijeme te nastave vrijeme provodio bez nadzora na školskom hodniku ili u knjižnici, dok istovremeno zahtjevima njegovih roditelja za organiziranje zamjenskih satova nije udovoljeno.
Autorica: Ines Bojić
