Pristup duhovnosti kao osobnoj osamljenoj potrazi nije nimalo stran u kršćanskoj povijesti. Pa ipak, prerastanje ovakvog trenda ponašanja u masovni kulturni pokret jest novi trend – koji istovremeno utječe na preoblikovanje mnogih crkava. Trend je zaokupio i pažnju BBC-a.
Pišući za BBC News Magazine, Denise Winterman izvješćuje:
„Rođenja, smrti i svadbe. To su jedini događaji koji većinu stanovnika Velike Britanije provedu kroz vrata crkve, pa čak i to je prečesto za neke. Ipak, to ne sprječava većinu da se nazivaju kršćanima. Prema najnovijim istraživanjima više od polovice Britanaca tvrdi da vjeruje u Boga usprkos tome što tek jedan od njih sedam ide u crkvu jedanput mjesečno. Čini se da, iako su spremni priznati Boga, teško se odlučuju posvetiti se crkvi. Postoji čak i „simpatičan“ naziv za ovu nenazočnu većinu:“vjerovanje bez pripadanja“.
„Vjerovanje bez pripadanja“ je svakako samo fraza, ali da ne bude zabune, takvo „vjerovanje“ nema ama baš ništa s biblijskim kršćanstvom. Opširnije iz izvještaja BBC-a:
„U današnjem post-modernom društvu ljudi žele sve onako kako su sami zamislili – a to uključuje i kršćanstvo,“ kaže Dr Elaine Storkey, kršćanska voditeljica i predsjednica dobrotvornog društva Tearfund, koje je i provelo istraživanje. „Navikli su na trenutnu ugodu, da imaju ono što žele kad zažele i bez imalo napora. Neki vide i religiju na isti način. Imati vezu s kršćanstvom nije problem za većinu ljudi, problem je kad ih se zatraži nešto u svezi kršćanstva. Puno ljudi se identificira s kršćanstvom iako nikada ne idu u crkvu. Angažman u crkvi je za većinu prevelik korak jer „vjera košta“ vremena, pripadanja i odricanja.“
Takva vrsta „neodređenog kršćanstva“ ide na ruku mnogima jer na taj način drže sve opcije otvorene, ne moraju razmišljati o životu i nisu prisiljeni izaći iz vlastite zone udobnosti, kaže filozof Dr Julian Baggini. „To je lakše nego ići u druga dva smjera: jedan je da potpuno prihvate religiju, ali onda moraju „vjerovati u neke čudne stvari“. Drugi smjer je da odbace religiju, ali tada moraju razmisliti o posljedicama, da je smrt zaista kraj, što brojne ljude zabrinjava.“
To znači da mnogi žele samo „vezu s kršćanstvom“ a ne i samo kršćanstvo. Kada se nešto zatraži od njih, osjećaju da im se nešto nameće. Potpuno prihvaćanje kršćanstva znači „vjerovanje u neke čudne stvari,“ u koje mnogi ne bi htjeli vjerovati: a to su prihvaćanje moralnosti, discipline i uključenje u kongregaciju. Ova zadnja dimenzija je zapravo ključna: kršćanstvo je zajedništvo – ne osobna osamljena potraga. Život svake zajednice je ključna za kršćansku vjernost.
Ako pojednostavimo, nema pravog „vjerovanja bez pripadanja“ u kršćanstvu. Kršćanstvo po svojoj definiciji je pripadanje – pripadanje Kristu i pripadanje Kristovom narodu. A Kristov narod znači lokalna zajednica koja vjeruje zajedno, sluša Riječ zajedno, pjeva zajedno, moli zajedno, raste zajedno, tuguje zajedno, slavi zajedno i evangelizira zajedno. Ključna riječ je zajedno.
Što se tiče teološke zbunjenosti pokreta „vjerovanje bez pripadanja“ – što se može očekivati od pristupa koji vjeru pretpostavlja vlastitim željama i zahtjevima? Takva „Ja“ crkva uključuje razgovor sa samim sobom – ništa više. Problemi s „vjerovanjem bez pripadanja“ su mnogi, ali najveći problem je taj što neki vjeruju da je ono sukladno s biblijskim kršćanstvom. Ono nije.
