Voditelji Exodusa, Clark Whitten, Alan Chambers i Randy Thomas, vjernike uče kako da mole, ali ne prema modelu kojega nam je ostavio Gospodin. Isus nas uči da kada se molimo Bogu, trebamo reći ove riječi: „Oprosti nam naše dugove/grijehe, kao što [razmjerno onome kako] i mi opraštamo dužnicima našim.“
Ipak, velečasni Whitten piše (a Chambers i Thomas se s njime slažu): „Ne postoji biblijski temelj da vjernici priznaju svoje grijehe Bogu, da bi im ih On oprostio. Mogu ih ispovijedati jedni drugima, za iscijeljenje – ali ne Bogu za oproštenje. Koliko će to samo donijeti slobodnog vremena (osloboditi nas)!“ (Pure Grace, str. 20). Gospodin Thomas, treća po važnosti osoba u Exodusu, dodaje da vjernici koji se nastavljaju moliti Bogu na način „Oprosti nam naše grijehe“ zapravo čine „samopravedni ritual“ i „poriču Kristovu pravednost koja je već ovdje prisutna“.
Kome ćete vjerovati? Voditeljima Exodusa ili Isusu?
Spomenuta tvrdnja je samo jedan od (ja ih tako nazivam) „Sedam stupova mudrosti velečasnog Whittena“. Whitten je ravnatelj odbora Exodus International i ujedno pastor Chambersu i Thomasu, kojeg oni slijede po pitanju nauka. Chambers, predsjednik Exodusa, je izjavio: „Reći da preporučujem [Whittenovu knjigu Pure Grace] bi bilo podcjenjivanje stoljeća.“ Za tu knjigu Chambers kaže: „Bog je otkrio nešto što je kroz mnoga stoljeća bilo sakriveno.“
U svojoj knjizi Whitten ne navodi (decidirano) onih „sedam stupova“. Na temelju njegovih tvrdnji u knjizi, ja sam ih identificirao i tako nazvao. Riječ je o stvarima koje bi trebale alarmirati sve kršćane. Koji su drugih šest „stupova“?
1) „Isus nije umro da bi promijenio vaše ponašanje!“
2) „Moja zla djela ne pokreću Boga ništa više nego moja dobra djela. Njega jednostavno ne pokreću nikakva ‘djela’. Ako želite učiniti velika djela za Boga, sretno vam bilo!“
3) „Slobodno nam je [činili dobro ili zlo]…sve, bez ikakve Božje osude. […] Našu slobodu ne negira (ne umanjuje) naš grijeh.“
4) „Anti-Evanđelje“ kaže: „Bogu je ugodno kada se ti ispravno ponašaš. Kada Mu se ne sviđa tvoje ponašanje, onda si nastradao! [Glupo je misliti da kao vjernik možeš učiniti bilo što što bi moglo] naživcirati Velikoga (eng. Big Guy).“
5) „Anti-Evanđelje“ kaže: „Boj se Boga i drži Njegove zapovijedi.“
6) „Anti-Evanđelje“ kaže: „Duh Sveti ti je dan da bi te osnažio da se ponašaš sve bolje i bolje i da te osvjedoči o tvom grijehu kada zalutaš.“
Svaki od ovih principa suprotstavlja se istini Evanđelja (pogledaj prošlu kritiku: Cheap Grace Masquerading as Pure Grace: The Unfortunate Gospel of Rev. Clark Whitten [‘Jeftina milost’ zamaskirana kao ‘čista milost’: nesretno Evanđelje vlč. Clarka Whittena]). Oni utjelovljuju ono što je u svojoj poznatoj knjizi Cijena učeništva njemački teolog Dietrich Bonhoeffer (umro mučeničkom smrću potkraj Hitlerove vladavine) definirao kao „jeftina milost“: „Jeftina milost je propovijedanje oproštenja bez traženja pokajanja, krštenja bez crkvene discipline, zajedništva [u Gospodnjoj večeri; op. prev.] bez ispovijedanja grijeha.“
To je upravo ono što Whitten, Chambers i Thomas uče: oproštenje bez nužnosti pokajanja za teško nemoralno ponašanje, kraj crkvene discipline budući da su svi grijesi jednaki i budući da svi vjernici redovito griješe, te gledanje na ispovijedanje naših grijeha Bogu (za oproštenje, nakon obraćenja) kao gubljenje vremena. Bonhoeffer dodaje: „Jeftina milost je milost bez učeništva, milost bez križa, milost bez Isusa Krista.“
Ja ovdje ne želim sugerirati to da vodstvo te službe (Exodus International) želi da vjernici dožive milost bez učeništva, umiranja sebi i dopuštanja da Krist živi u njima. Želim reći da oni zapravo uvjeravaju (lažne) samoprozvane vjernike da je narav milosti takva da vjernici mogu imati jedno bez drugoga. Opet ću citirati Bonhoeffera. On kaže da je ‘jeftina milost’ stajalište da „možeš ostati kakav jesi i uživati utjehe oproštenja.“ Vodstvo Exodusa kaže da kršćani ne bi trebali [tako živjeti; op. prev.], ali ih u isto vrijeme uvjeravaju da mogu [tako živjeti; op. prev.].
Riječ evagelikalni ili evanđeoski Chambers sada naziva „prljavom riječju“ koju više ne primjenjuje na Exodus ili sebe (pogledaj članak Guests in an Ever Changing Culture – Letter from Alan Chambers, March 2013 [Gosti u kulturi koja se neprestano mijenja – Pismo Alana Chambersa, ožujak 2013.]). On se žali da evangelikalizam (ili evanđeosko kršćanstvo) na stvari gleda previše „crno-bijelo“ i uvjerava nas da Bog ne gleda na stvari „crno-bijelo“, što zapravo znači da Bog želi svjetlo zasjeniti sivilom (sivom bojom). „Priča o Kristu“ tako postaje „priča o sivilu koje se probija u tamu“.
Chambers se dalje žali da evangelikalizam previše pazi na „ispravno i pogrešno“ i traži od čovjeka „da se opredjeli“ kad je u pitanju moral. On uzvikuje: „Prošli su dani evangeliziranja kroz taktike zastrašivanja i nametanje moralnih pravila i crkvene discipline.“
Umjesto toga, vodstvo Exodusa više voli uvjeravati samoproglašene kršćane koji prakticiraju homoseksualnost i ne kaju se zbog toga, da će završiti u raju, bez obzira slijede li Kristove zapovijedi ili ne. Vodstvo Exodusa ne želi se opredijeliti protiv „gay braka“ i čak pristaje uz ono za što se u javnosti zalažu homoseksualni aktivisti. Uz to, vodstvo Exodusa kategorički odbija crkvenu disciplinu, unatoč činjenici da ju zapovijedaju i Isus i Pavao.
Prije nekoliko tjedana, Chambers je čak otišao tako daleko da je potajno umetnuo email adresu Jeremyja Hoopera, zajedljivog homoseksualnog aktivista, usred internetske prepiske privatne grupe koju je sačinjava veći broj pro-family crkvenih voditelja (uključujući mene). To je dovelo do mnogih iskrivljenih prikaza koje su na internetu objavile pro-gay stranice, uključujući i Salon.com. To prijevarno svrstavanje uz osobu koja kleveće one koji vjeruju u muško-ženski temelj braka nije baš primjer kršćanskog ponašanja, osobito ne za nekoga tko vodi nešto što bi trebala biti kršćanska služba.
Krajem travnja, Thomas se raspisao o slučaju Johna Paulka koji se odrekao svojih prošlih knjiga o napuštanju homoseksualnog načina života i o njegovom flertovanju sa svojom homoseksualnom prošlošću:
„Rekao sam mu da, iako sam bio povezan s njime još od njegova prekida s homoseksualnošću 2000. godine, da se mogu još više zbližiti s njim sada kad iskreno preispituje svoje prošle poteze i motivacije. Iako se ne slažem sa svim njegovim zaključcima koje je sa mnom podijelio preko telefona, mogu reći da se slažem sa oko 95% onoga što je rekao, uključujući odbacivanje izraza „bivši homoseksualac“ (eng. ex-gay). Sviđa mi se što sve više shvaća pravo značenje Božje milosti… Slušajući Johna, sretan sam zbog njega i njegove novootkrivene dubine iskrenosti. […] On je sada autentičniji nego ikada prije otkada ga ja poznajem. […] Johne, … sviđa mi se što se ponizno i iskreno hrvaš sa različitim stvarima. U zagrljaju Njegove milosti, ti si na sigurnom.“
U jednoj objavi na internetskoj stranici Exodusa, prije nekoliko tjedana, Leslie Chambers je potvrdila uvjerenje svoga muža o odvojenosti promijenjenog života od prave vjere za spasenje, govoreći da, iako je poslušnost Bogu nešto što je preporučljivo, ona nije „obavezna“ (ili „nužna“). Niti Leslie niti Alan očito ne shvaćaju da je nužan „nusproizvod“ (ili „suputnik“) istinske vjere život koji se živi za Boga.
Tko bi pomislio da će doći dan kada će za vjerne Isusove sljedbenike biti nužno izaći iz Exodusa (Izlaska; op. prev.)?
Autor: Robert A. J. Gagnon, profesor Novog zavjeta na Pittsburgh Theological Seminary
