DETALJI NOVOSTI

27.12.2007.

Dobio sam sve

U ponoć, pred novim milenijem bio sam sasvim sam. Nisam slavio, već s pivom u ruci, naslonjen na biciklu, na pulskom lungo mare gledao u daljinu. Nisam imao razloga za slavlje. Na studiju zapelo, bez posla i para, a što je najviše boljelo – bez “žene svog života”. Ja, uvjereni ateista podigao sam pogled prema nebu (doslovce) i pomolio se Bogu na toj cičoj zimi, kratko i jasno: “Bože, ako te ima – pomozi”.

Nisam dugo čekao. Za dva tjedna dobio sam priliku završiti studij u Zagrebu i konačno sresti se sa samim sobom nakon puno lutanja. Na molitvu sam i zaboravio, ali nije Bog. Ponovo učiti nije bilo lako, ali odlučio sam do ljeta diplomirati. Činilo mi se da je dovoljno držati se podalje od djevojaka.

Kao za inat Tomislav nije odustajao od toga da upoznam njegovu najbolju prijateljicu i to upravo onu koja je “srela Isusa”. Uvijek sam volio provocirati vjernike, no sada to nisam mogao. Ova je djevojka doživjela to nešto i bio sam bez teksta. Slušajući njezine doživljaje s Bogom te večeri osjetio sam nešto nesvakidašnje – kao da je nešto nježno poput pera sišlo u mene njišući se i ostalo tako u meni. Bila je to vjera. Idućih dana nisam više bio isti. Nisam mogao psovati – to je prvo što sam primjetio i bilo mi je čudno. Osjetio bih nelagodu kada bi mi se omaklo. Ta djevojka mi je poklonila Novi Zavjet i rekla da u njemu piše sve što trebam znati, a ja sam si mislio: “OK, nikad ga i nisam čitao, pa bilo bi već i vrijeme.” Drugo čudo: nisam ga ispuštao iz ruke. Zaspao bih s njim i budio se, čitao iznova i iznova i …vjerovao. Čudio sam se tome što doista svemu vjerujem što tamo piše i doživljaji su mi bili tako jaki da sam imao dojam da sam u Kafarnaumu ili Jeruzalemu više nego u Zagrebu. Pričao sam samo o tome i djevojka je postala sumnjičava misleći da joj se udvaram. Molio sam i za ispite, no nije baš išlo jer nije bilo pitanja iz Novog Zavjeta, već samo suhoparno pravo. Ljeto se bližilo, majka je u Puli bijesnila i već me hvatala panika. Pa Bože, pomozi već jednom! Odgovor je brzo stigao preko jedne gospođe koja je molila za mene i čula od Boga slijedeće: “Uči i diplomirati ćeš 15-og studenog”. Uff, činilo mi se predobro da bi bilo istina. Gospođa mi je poručila da joj je Bog rekao da neću vjerovati, no ukoliko krenem učiti – biti će tako i pričati ću drugima o tome. Ok, mislim si, nemam što izgubiti. Zadnja tri ispita sam dao doista u mističnim okolnostima. Ispitanici su padali pokošeni oko mene, a ja sam sa minimumom znanja dobivao minimalnu ocjenu, što je značilo prolaz. U međuvremenu sam majci pričao o toj djevojci, njezinim doživljajima Isusa, (mojih je još bilo malo) i moja se majka pokajala i obratila. Diplomirao sam na (pro)rečeni dan i nitko nije bio sretniji od mene! Hod s Bogom tek je počeo.

Danas kad se toga sjetim sve mi se čini tako daleko i jednostavno, ali nije bilo tako. U meni su se borile stara narav i Duh Sveti iz dana u dan. Srećom Duh je pobjeđivao. Moji su prijatelji i rodbina mislili da je opet riječ o nečemu što će me držati neko vrijeme, no razuvjerili su se. Bog je uvijek tražio da vjerujem Njegovim obećanjima što niti nakon diplome nije bilo lako. Učim to i danas. Blagoslovljen sam time što se s mog prvog posla nešto kolega obratilo, unatoč mojoj nespretnoj nasrtljivosti u svjedočenju. S početka nisam išao u niti jednu crkvu, jer oduvijek sam bio individualac, no Bog me nagovorio da počnem služiti i drugima, a ne samo sebi. Na koncu trebalo mi je doista puno vjere da dočekam ženu svog života odnosno djevojku s početka priče.

Bog doista želi da ga tražimo, da mu vjerujemo i to ne samo na riječima. Koliko god sam ja oduvijek tražio i znao da “postoji nešto” – nisam do tada sreo Isusa, a niti osobu koja ga je srela. Religiozni ljudi me nikada nisu impresionirali, jer nisu imali ništa više od forme, rituala i umišljene važnosti. Vjera koju sam dobio od Boga jednostavno nije religija. Vjera je živa i mijenja te ponajprije iznutra, a to se onda ne može sakriti. Dobivši vjeru od Boga, u Boga, dobivam i sve ostalo sa njim – blagoslovljen život u miru, ljubavi i skladu koji nikada nije dosadan. Dobio sam u Bogu i puno iskrenih prijatelja, braće i sestara. Nisam savršen, ali u svemu što činim želim da me On vodi i On to i čini.

Život u Kristu je paralelna stvarnost koju je teško staviti u riječi, jer kada netko doživi “nanovorođenje” prelazi na stranu Boga odakle sve izgleda jako različito. Želio bih da svi pređu tu granicu, no ljude najčešće veže strah da će izgubiti nešto vrijedno ili nekoga za koga su vezani. Ja sam, srećom, zavapio Bogu predosjećajući već tada da je vrijednoga na svijetu jako malo – bez Njega.

 

Autor: K. C.
Online Pharmacy, buy dicyclomine 20 mg online, Free shipping, brand viagra buying online, Discount 10%

PODIJELI ČLANAK