Elvis je za većinu pojam iz rock enciklopedije, a za mnoge i kralj rock ‘n rolla. Sjećali ga se vi zbog revolucionarne glazbe sa sredine prošlog stoljeća, zbog odjevnog šarenila i za to vrijeme provokativnih scenskih nastupa, ili zbog nekog Elvisa iz Zenice, činjenica je da je čovjek svojom glazbom i životom utjecao na naraštaje prošlog stoljeća. Vjerojatno ga se ipak ne sjećate po njegovim kršćanskim počecima, jer upravo iz njegovih izvedbi gospel muzike proizašao je rock.
Rođen 1935. u siromašnoj obitelji, Elvis je s roditeljima od malena išao u crkvu. Njegovi otac i majka su bili članovi Pentekostalne crkve u gradiću Tupelo, a njegova teta Nash je bila Pentekostalni pastor. Živa Gospel muzika se svidjela malom Elvisu, i dobivši od roditelja gitaru za jedanaesti rođendan (mada je želio pušku, koja im je bila preskupa) počela je Elvisova potraga za slavom.
U to vrijeme je Gospel glazba bila vrlo popularna i Elvis je nakon nekoliko individualnih nastupa na natjecanjima neuspješno pokušavao postati članom jednog od poznatijih Gospel kvarteta. Slava ga je pronašla sredinom 50-tih godina, kada je izdao prvu ploču. Uspjesi su se zaredali, Elvis se zainteresirao i za glumu, a 1957. snimio i vrlo popularan Božićni album.
Crkva Pressleyevih roditelja je na popularnost, ali i na muziku te nastupe mladog izvođača reagirala negativno. Upitno je bilo sve, od liberalnih poruka njegovih pjesama, do provokativnog plesa. Sam Elvis je povrijeđen osudom crkve izjavio kako vjeruje da je njegov glas Božja volja, a ne njegova volja.
Veći dio 60-ih godina ga je kao i mnogo drugih Amerikanaca duhovna potraga vodila putem istočnih mističnih religija i hipijevskih gurua. Pressley je za osobnog gurua odabrao svog frizera s kojim je vodio „dubokoumne“ razgovore o razlozima postojanja i izvoru njegove muzike.
Godine 1967. vraća se Gospel muzici i snima „How Great Thou Art“ (Koliko si velik Ti), kolekciju poznatih evanđeoskih kršćanskih pjesama od raznih autora. Tad je Elvis sa sobom na koncerte furao svoj Gospel bend, te je veliki dio repertoara odvajao na kršćanske pjesme.
Sedamdesetih, svi skupa sele u Las Vegas. Navodno je tamo za vrijeme jednog koncerta Pressley-u prišla žena sa krunom na jastuku, kazavši mu da je to za njega – kralja. Elvisov je odgovor bio „Ne, ja nisam kralj. Krist ja kralj. Ja sam samo pjevač.“
Nasuprot njegovim gospel nastupima, Elvis je sedamdesete proživio „brzo“ – tražeći utjehu u tabletama, ženama i na kraju u pretilosti. Godine 1977. nakon neuspješne i prekinute turneje uzrokovane nemoći da izdrži više od pola sata na pozornici, Elvis se nažalost predozirao u hotelskoj sobi. Iza sebe je ostavio legendu o početku rock ‘n rolla, smjera muzike koji će tresti i koturati ljude dugo nakon Elvisa, te mnoštvo poklonika koji i dan danas smišljaju scenarije tipa – „kralj“ se vratio natrag na planet s kojeg je došao i od tamo pjeva zvijezdama. Ostavio je Pressley i svjedočanstvo čovjeka koji je veliki dio svog muzičkog života koketirao s kršćanstvom tražeći izvor i razlog svojoj glazbi.
Njegovom je smrću otvorena i sezona svojatanja od strane mnogih kršćanskih (ali i drugih) organizacija. Par klikova mišem će vas približiti pričama koje variraju od toga da je Elvis bio gorljivi kršćanin, maltene propovjednik apostolskog pomazanja, do onih koji ga označavaju izgubljenim grešnikom. Živio Elvis za Kralja kojeg je više puta proklamirao, ili ne – suveren Kralj ostaje Isus.
Čini mi se da je poanta Elvisove priče slijedeća: u Duhu nema pola-pola življenja. Nema pokajanja bez dobrih plodova obraćenja. Vjere bez djela poslušnosti i radosti s vremenom nestaje. Nema slobode van okvira Božje volje za ljudski život. Nema kompromisa s laži i nema relativnosti u istini. Nema ni potrage za duhovnim, bez iskrene želje da se izađe iz tjelesnog. Nitko ne može služiti dvojici gospodara (Matej 6:24).
A za one koji vjeruju, izvor i razlog radosti i pjevanju je jedan te isti – Isus. U Psalmu 96:11-13 Bog poziva: „Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek’ se raduje polje i što je na njemu, neka klikće šumsko drveće, pred Jahvom, jer dolazi…“
Otac je u nas stavio pjesmu, da se Njemu radujemo! Kraj potrage…
Autor: Ivan Bilić
