Zovem se Marina (24). Rođena sam i odgajana u tradicionalnoj rimokatoličkoj obitelji. Od malih nogu moja baka i majka učile su me da Bog postoji, da je dobar i da mu se trebam moliti. To je sve što sam znala o Bogu.
Kada je došlo vrijeme za pričest i krizmu, sjećam se da sam bila uzbuđena i očekivala kako će se neko čudo dogoditi u meni. No, ništa se nije dogodilo. Bila je to prigoda za još jednu obiteljsku proslavu oko koje se sve vrtjelo. Pričalo se o svemu i svačemu, samo ne o Bogu. Prolazeći kroz tinejđersku dob pa nadalje, noćni izlasci i zabave do zore, bile su mi dosadne i isprazne. Nisam željela raditi nešto samo zato što to svi rade. Cijelo to vrijeme željela sam osjetiti Božju ljubav i prisutnost u svom životu.
Tada sam odlučila da ću početi svake nedjelje ići na misu i svaki dan se moliti u Crkvi. Često bi mi bilo dosadno i ništa nisam razumjela na misama, ali sam sebe tjerala da idem. Mislila sam, ako budem ustrajna da ću doživjeti Božju ljubav i puninu! Počela sam redovito ići i u Međugorje te moliti krunicu. Sve to skupa nakon nekog vremena postalo mi je naporno i frustrirajuće. Ponekad bih osjetila neko neodređeno zadovoljstvo dok sam bila na tim mjestima, a željela sam da to bude stalno prisutno u mom životu.
Ako svaki dan nisam izmolila krunicu, osjećala sam se krivom i nedostojnom da me Bog voli. Bilo mi je dosadno stalno ponavljajući iz dana u dan jedne te iste riječi molitve. Nisam to radila s radošću, već zato što sam mislila da moram. To je bio način da budem dobra pred Bogom. Misli su mi često odlutale dalje od Boga dok bi stalno nabrajala isto, i tada bi se opet osjećala krivom! Postalo je zaista grozno!
Ali Slava Isusu, On me je tražio i došao u pravo vrijeme u moj život!
Jednom prilikom srela sam osobu koja je tako žarko i živo, sa puno ljubavi i radosti pričala o Isusu. Bila sam jako iznenađena i pitala sam se odakle dolazi ta radost i žar u njoj. Dok smo tako razgovarale, ona me pitala poznajem li Isusa kao svog osobnog Spasitelja i želim li Ga primiti u svoje srce. Tada sam se osjetila uvrijeđenom. Pohvalila sam se kako sam ja velika vjernica, te kako molim krunicu svaki dan, idem u Međugorje… Njen odgovor na to bila je rečenica koja je potresla moj život: ”znaš, to što ti radiš, Bog u svojoj Riječi naziva idolopoklonstvom i prema tome, činiš grijeh”.
Bila sam potresena i šokirana. Nisam poznavala tu osobu, ali znala sam da je to što mi je rekla istina jer sam jasno vidjela da ona u svom životu ima ono što ja toliko tražim: puninu i radost – koju nisam mogla postići sa svim svojim vjerskim aktivnostima i praksama. Znala sam u sebi da ne poznajem Isusa kao svog Spasitelja. Znala sam samo priču o Isusu i gledala Isusa koji visi mrtav na Križu. Nisam poznavala Isusa živog i uskrslog!
Nakon toga sam, Slava Isusu, došla u živu Crkvu Isusa Krista; na mjesto gdje se slavi živi Bog, a ne kipovi, gdje se Bogu pjeva, pleše i kliče, a ne kleči u tišini i tjeskobi.
Cijeli se moj život potpuno promijenio! Upoznala sam svog Stvoritelja i svog Spasitelja, te doživjela blizinu Božjeg Svetog Duha!
Moj duh u meni bio je nanovo rođen, baš kako Riječ Božja kaže. Sada znam zašto živim i znam smjer svoga života. Više ne moram ići na ovo ili ono mjesto da bi osjetila radost i puninu. Isus je ušao u moj život i sada su punina, neopisiva radost i ljubav, u meni svaki dan.
Moj Spasitelj mi je dao novi život! On je živ i znam da me voli i da brine o meni.
Slava ti i hvala Isuse!
