Sreća naša da Bog nije kao čovjek. Zamisli da ti Bog nabraja sve tvoje pogreške i svakog dana ti nešto nabija na nos. Tako ljudi čine jedni drugima, a neki čak i Bogu traže mane. Netrpeljivi smo jedni prema drugima i nerviraju nas tuđe greške. Često brzo osuđujemo druge dok sebe zaklanjamo od bilo kakve prosudbe. U naravi čovjeka postoji nagon da sakrije istinu o sebi. Ali Bog nas ne želi osuditi, spreman je oprostiti onima koji to žele. On zna našu slabost i zato nas poziva na pomirenje. Bog nam želi učiniti dobro, ali ne može blagosloviti naš grijeh. Svatko može vidjeti da ovaj svijet nije savršen i život čovjeka stalno otkriva da nešto nije u redu. Ipak se zbog naše naravi stalno borimo u sebi, potiskujemo savjest i smišljamo dobre odgovore.
Može li šareni papir kojim je umotan poklon promijeniti ono što se nalazi unutra? Poklon se zaista može uljepšati omotom, ali samo izvana i samo do trenutka dok ne bude otpakiran tako da se vidi ono što je u njemu. Zamisli jedan lijepo umotan poklon, a unutra truli krumpir… fuj! Predivan omot, crvena mašna, šarenilo i sjaj papira, a tako loš sadržaj. Svatko bi pomislio: ‘’Izvana jedno, a unutra drugo-prijevara!’’. I čovjek je krasno oblikovan u svojoj vanjštini, Bog ga je zaista stvorio predivnim. Njegova inteligencija i sposobnosti izražavanja zapanjujući su i nije čudno da čovjeku pripada naziv ‘’kruna stvorenja’’. No, unatoč znanju koje posjeduje i svim humanim osjećajima kao da mu ne uspijeva pokazati pravu dobrotu. Često se zbog jedne greške u trenu poruši nešto što je dugo građeno i stradaju mnogi ljudski životi. Svakog dana svjedoci smo izopačenosti, nepravde, tlačenja i ratova i pitamo se kako je to netko mogao učiniti!? Ljudska narav lako popusti u kušnji da učini zlo, a za dobro se toliko treba zauzimati, planirati, mučiti. Imaš li slično iskustvo?
Ima na svijetu zaista dobronamjernih ljudi, ali možemo li potvrditi dobrotu čovjeka. Da je čovjek po prirodi dobar to bi značilo da su sva njegova djela uvijek pozitivna i dobra. Biti dobronamjeran govori o želji da učinimo dobro, ali pitanje je prakse. Svi smo u životu osjetili želju da učinimo dobro i svi smo se razočarali jer smo učinili suprotno. Nema osobe na svijetu koja nije razočarala samu sebe i zbog toga željela postati drugačija.
Primjećuješ li koliko modnih ukrasa i kozmetičkih intervencija ljudi koriste kako bi prikrili istinu o sebi? Cijeli svijet prepun je nekakvih zaklona iza kojih se čovjek skriva. Na prvom je mjestu najčešće fikcija, a stvarnost se potiskuje u pozadinu. Filmska industrija je vjerojatno najbogatiji proizvođač u cijelom svijetu jer svoje proizvode s lakoćom masovno prodaje. Izmišljene priče i sudbine tako su privlačne ljudima jer žele pobjeći od stvarnosti. Čovjek želi prikriti svoju narav pa zabavlja savjest raznim sadržajima dok u sebi zna da nešto s njim ne valja. Njegova djela pokazuju da ono što često govori nije istinito i nema vjerodostojnost u praktičnoj potvrdi.
U takozvanom razvijenom dijelu svijeta događa se poplava virtualnih igara koje odvode njihove konzumente u fantaziju. Mnogi su privučeni ovoj vrsti zabave i može se reći da je to jedan fenomen modernog vremena. Neki se uvuku u opasnu ovisnost i zaborave na stvarnost i svoje obaveze. U tim digitalno razvijenim igrama igrači prolaze razne pustolovine, sakupljaju neviđena bogatstva, grade zamišljene gradove, bore se, tuku i ratuju, a zapravo sjede u nekoj sobi. Ljudski životi u tim igrama često ne vrijede baš ništa. Ratovi, uništavanja i krvave borbe koje se vode na ekranima dopuštaju igračima da čine ono što bi zakon kaznio pa je to način kako si mnogi mogu dati oduška. Nešto u čovjeku žudi za takvim stvarima. Otkud tolika agresija, nastranosti, prikazi nasilja, krvi i mučenja? Tko je to izmislio, nije li čovjek?
Često ljudi bježe od pojma ‘‘grijeh’’ i ne žele priznati svoju odgovornost. Ipak, grijeh čovjeka prisutan je kroz cijelu povijest. Čovjek je prijevarom đavla izvučen iz okrilja svoga Stvoritelja i otišao je u grijeh. Najopasniji grijeh je odbiti poziv na pokajanje, odnosno zanijekati potrebu izmirenja s Bogom. Neki ekstremni slučajevi pojedinaca i grupa bili su uvjereni da su čak i njihova zvjerstva opravdana. Tako je izgledalo iz njihovog pogleda i oni su u svojim očima bili bez krivice, no jesu li se time opravdali? Čovjeku je potreban oprost od Svemogućega jer ga nitko drugi ne može opravdati. Potrebno je primiti novo srce koje će biti ispunjeno pravednošću Isusa Krista.
Bog je svima dao savjest i zato razlikujemo dobro i zlo, ali ako izokrećemo stvarnost zatupljujemo savjest i tonemo sve dublje u grijeh. Savjest stoga nije mjerodavna, Bog otkriva istinu i veći je od naše savjesti. Ako živiš u uvjerenju da po svojoj pravednosti možeš stajati pred Bogom, otvrdnjuješ savjest i uvjeravaš sebe u laž. Bog već zna stanje čovjeka i želi mu pomoći, ali za sklapanje Saveza potrebne su dvije strane. Nepravednost čovjeka je velika provalija koju sami ne možemo prijeći. Isus je premostio taj ponor svojom žrtvom i otvorio put u oproštenje i život vječni. Zašto je teško priznati grijeh ako to vodi u opravdanje!? Iskreno priznanje grijeha vodi u rasterećenje, rađa slobodu i radost.
Što kada čovjek izgubi snagu na koju se oslanja, što će ga tada održati? Dajemo pozornost trivijalnim detaljima izvanjskog, a zaboravljamo da svaki ljudski život ide prema svome kraju i da svakoga čeka suočenje s Istinom. Možda se taj susret malo može odgoditi, ali svakako se mora dogoditi. Jednoga dana bit ćeš pred Stvoriteljem kao otvoren poklon i vidjet će se sve što si donio. Ono što je bilo izvana neće ti više koristiti kao zaklon.
Bog je pokazao da nas voli. Čovjek je učinio grijeh, a Bog je platio naše opravdanje i otkupljenje životom svoga Sina, Isusa Krista. Nije bilo drugog načina da se poravna dug. Kada prihvatiš Isusa tada imaš Spasitelja i grijeh ti se oprašta po milosti. Srce se mijenja i rađa se nova narav. Promjena u srcu uzrokuje da ostatak tvoga bića – duša i tijelo budu posvećeni Bogu i da postaneš osoba koju će Bog koristiti.
Priznaj svoj grijeh ako istinski žališ zbog njega i predaj svoj život Isusu. Ovo je tvoja prilika da uđeš u Savez s Bogom.
ISUSE, OČISTI ME OD GRIJEHA. VJERUJEM DA SI TI SPASITELJ KOJI JE UMRO ZBOG MOJIH GRIJEHA I USKRSNUO ZA MOJE OPRAVDANJE, PREDAJEM TI SVOJ ŽIVOT. HVALA TI ISUSE!
Autor: Robert Starčić
