To što su naša djeca bila rođena u kršćanstvu i molitvom su predana Bogu još kao bebe, ne daje nam sigurnu potvrdu njihova ulaska u nebo.
To što služimo Bogu i brinemo se za Božje, a zanemarujemo svoje roditeljske dužnosti odgoja, ne daje nam garanciju da će s našom djecom jednog dana biti sve dobro.
To što radimo po cijele dane i zahvaljujemo Bogu za našu djecu ne daje nam pravo da vjerujemo da će oni jednog dana živjeti ugodan život Bogu.
To što imamo tisuću opravdanja svaki dan, da ne korimo i ne odgajamo svoje sinove i kćeri, ne donosi nikakvu korist njihovoj izgradnji karaktera.
Generacija mladih raste u svom identitetu, no glavni likovi u kojima bi trebali gledati primjer negdje su se izgubili. Roditelj je možda prisutan tijelom, no fokus mu je negdje drugdje. Možda je u traganju za svojim identitetom pa je postao prezauzet samim sobom, svojim ambicijama. Možda djeluje nezainteresirano, jer je premoren teretom života pa je pasivan i uspavan. Možda je previše fokusiran na duhovne stvari pa one sitne, svakodnevne zanemaruje. To može biti zagrljaj i riječi: “Volim te, sine ili kćeri!”. Može biti osmijeh i kratko pitanje: “Kako si proveo dan?”
Vrijeme prolazi, ono sigurno neće stati, a naša djeca rastu bez slike identiteta. Dok sami tragaju za njim mogu zadobiti rane koje zatim trebaju zacjeljivati godinama.
Isus nije imao krizu identiteta jer je Njegov identitet bio u Ocu. On je provodio vrijeme s Ocem, znao Očevo srce, misli, Njegovu volju. Evanđelje po Ivanu daje nam uvid u tu istinu.
“Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac. Što ovaj čini, to jednako čini i Sin. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini.” (Ivan 5:19-20)
“Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. Dao mu je i vlast da sudi, jer je Sin Čovječji.” (Ivan 5:26)
“Ali koji me posla, istinit je, i ja što sam naučio od njega, to govorim svijetu.” (Ivan 8:26)
“…već da govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8:28,29)
“Ja govorim što sam vidio kod Oca. Tako činite i vi što ste čuli od svog oca. ” (Ivan 8:38)
“Takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga…” (Ivan 10:18)
“Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10:30)
“…Otac je u meni i ja u Ocu.” (Ivan 10:38)
“…jer ja nisam govorio sam od sebe, nego mi je Otac, koji me posla, zapovjedio što da reknem i što da navijestim.” (Ivan 12:49
“… ja sam u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela.” (Ivan 14:10)
Što nam govore ovi stihovi? Sin je vidio, čuo, naučio, primio. Otac je ljubio, pokazao, učio, dao, činio, zapovjedio… Identitet Sina bio je u Ocu. Oni su oboje bili jedno. Riječ kaže u Ivanu 8:38, da činimo ono što smo čuli od svog oca. Što smo čuli od svojih roditelja? Je li to ono što kaže Božja riječ?
Odgajamo li svoju djecu onako kako je Otac nebeski odgajao svoga Sina? To su pitanja koja bi nas trebala pokrenuti. Naša djeca nas trebaju. Identitet se nasljeđuje od roditelja. Ako ja kao roditelj nemam izgrađen identitet u Bogu, neću moći živjeti život ugodan Njemu. Posljedica toga je da ni moje dijete to neće moći. U traganju za svojim identitetom, otići će krivim putem.
Nemojmo dopustiti da naša djeca budu generacija ukradenog identiteta. Pokrenimo se i tražimo Božje lice za sebe i našu djecu!
Autorica: Branka Menalo
