‘’Upućuj dijete prema njegovu putu pa kad i ostari neće odstupiti od njega’’ (Izreke 22:6).
Koliko puta smo pročitali ovaj stih u svom kršćanskom životu? Koliko nam je puta pao na pamet dok smo bili u nekoj izazovnoj situaciji sa svojim djetetom. Možda smo se primali za glavu i mislili: ‘‘O Bože, može li biti jednostavnije.“
Život koji nam je Gospodin darovao, nije nam donio upute za upotrebu s našim imenom, sa svakim danom našeg života i još mnogo drugih korisnih savjeta. Dao nam je svoju riječ – Bibliju. U njoj možemo naći odgovore na sve svoje nedoumice jer u određenim trenucima naših slabosti ona postaje živo slovo na papiru, odgovor na našu situaciju. Postaje izvor života kada se ponizimo i tražimo Njegovo lice.
Sve ove godine svog kršćanskog života ni jedno slovo nije ostalo samo slovo na papiru za mene, ono je uvijek poprimilo oblik rješenja u mom životu. Zato slavim Boga na Njegovoj ljubavi i vjernosti.
Kakvu god situaciju prolaziš u odnosu s djecom, Gospodin bdije nad svojom riječi da je ispuni. Zatvori se u svoju sobu, odvoji se i u tajnosti pomoli. Izlij Njemu svoje srce kao Ana kada je izmolila svog sina Samuela u hramu. Ponizi se pred Svetim Ocem i predaj Mu svoje breme i terete. Predaj Mu svoju kontrolu i dopusti Njemu da se On pokrene za tebe. On čezne da služi svom narodu. Djeca su blagoslov i u Očevom je srcu rođen svatko od nas. Bog ima plan za tebe kao roditelja i za tvoje dijete i očekuje od nas da ozbiljno shvatimo roditeljsku ulogu koju nam je dodijelio.
‘’Upućuj dijete prema njegovu putu…’’. Što znači upućuj?
Hrvatski enciklopedijski rječnik, kaže da uputiti znači: Poslati, upraviti u nekom smjeru (lijevo, desno, ravno), obavijestiti (o čemu), upoznati (koga s čime), posavjetovati, poučiti, naučiti, poći u nekom smjeru, obavijestiti se o čemu.
Vidimo da je upućivanje djece jedna složena radnja koju mi danas nazivamo odgoj. Ta radnja kontinuirano traje. Svaki dan, uporno, fokusirano, bez predaje. Govoriti im o smjeru kojim trebaju ići. Davati im obavijesti o životu. Upoznavati ih sa životom i s posljedicama loših odluka. Poučavati ih Božju riječ. Govoriti o blagoslovima koje je Bog obećao u svojoj riječi. Poučavati ih o svakodnevnim životnim obavezama koje stoje pred njima, od najlakših do onih zahtjevnijih. Moliti prve molitve zahvaljivanja do onih složenijih, dužih, ratničkih. Učiti s njima. Smijati se s njima. Razgovarati na dnevnoj osnovi o svakodnevnim stvarima. Plakati kada treba. Biti uvijek zainteresiran za njih. I još mnogo toga drugoga. Sve to što činimo s njima i za njih ustvari je upućivanje ‘’prema njegovu putu“ o kojem stih govori. Sve što smo sijali, vremenom će rasti u njima i upravljati njihove korake sigurnom putu. Zašto? Jer će upoznati Gospodina i Njegovu volju za svoj život. Čitati Božju Riječ postat će normalno ako to svaki dan vide u našim životima. Moliti i tražiti lice Gospodnje za njih neće biti nešto strano, jer su gledali svoje roditelje na koljenima i u slavljenju. Put je mnogo složeniji i kompleksniji ‘’zadatak’’.
Pa kad i odraste neće odstupiti od njega.
Nešto što je dobro zasađeno, zbrinuto, zalijevano, obrezivano, gnojeno ne može biti uskraćeno za rod. Ono donosi mnogostruk rod i taj rod ostaje.
Hvala Bogu na Njegovu obećanju, da dijete neće odstupiti od ‘’puta’’ kada odraste jer će biti u svom životu sigurno, pod zaštitom Svevišnjega. Poznavat će Njegovo ime, ljubiti Ga i služiti Mu. To je naslijeđe koje trebamo predati svojoj djeci. Nije lako, no to je naš poziv, naš zadatak. Je li ovo što govorim svakodnevni dio naših života? Možda je to samo nečija utopija? Ja molim da postane dio našeg života, kao zrak koji udišemo, kao voda bez koje ne možemo.
Autorica: Branka Menalo
