“…ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” (Propovjednik 1:2) Ovaj je stih u mojoj dvadeset i petoj godini bio opis čitavoga mog života. Mnogi bi ljudi za situacije koje prolaze u životu okrivili svoje djetinjstvo, ali ja ne mogu: moje je djetinjstvo bilo dobro.
Ipak, spletom okolnosti počeo sam se družiti s ekipom koja je slušala i svirala heavy metal, punk i sličnu glazbu. Moj je san bio stati na pozornicu i biti poput idola koje smo slušali. U petnaestoj sam godini dobio prvu bas gitaru i tako započeo svoju “karijeru”. Probe, druženja i tulumi su postali uobičajeni za moju ekipu i to ne samo petkom i subotom – naš je moto bio “raspali kad god se ukaže prilika.” A prilike su se ukazivale često i gotovo uvijek sam ih koristio. Dok su se moji vršnjaci brinuli za ocjene, ja sam “brijao” po klubovima, garažama i skloništima svirajući.
Bio sam vrlo buntovan. Nisam slušao ničiji savjet i živio sam kako bi mi se prohtjelo. To je izazvalo posljedice kao što su gubitak godine u školi, izbacivanje iz škole, velik broj neopravdanih sati, obvezne komunikacije sa socijalkom kao uvjet mog ostanka u školi itd.
Sve me to nije nimalo “diralo” jer sam imao dobar band s kojim sam često svirao. Uskoro smo ušli u svijet velikih i imali smo nekakav nazovi ugled u krugovima u kojima smo se kretali. Želio sam reći svijetu svoje stavove – bio sam pobornik revolucija i pokreta koji su za cilj imali nekakve radikalne promijene. Sloboda, bratstvo i jedinstvo – to smo htjeli! Uz sve to išlo je konzumiranje droge i alkohola, bez kojih je sve ostalo bilo nezamislivo.
Svijet u kojem sam živio bio je paralelan ovome “dnevnom svijetu.” Mnoge, naime, ljude iz toga svijeta ne možeš sresti na cesti tijekom dana. Kako su godine prolazile postao sam asocijalan i družio se samo s ljudima koji su mi odgovarali.
Putujući s bandom imao sam prigodu vidjeti mnoge ružne stvari koje su bile potpuna suprotnost mojim idealima. S vremenom je jedina poveznica s ljudima koje sam gledao bila glazba. U jednom trenutku sam zastao i shvatio da nije sve onako idealno kako sam zamišljao. U svemu što sam živio odjedanput sam prepoznao laž, licemjerje, pretvaranje i površnost. No, kako sam sav svoj život podredio takvom načinu življenja, unatoč tom razočarenju, za mene nije bilo povratka. Razočaranost ljudima, sistemom i životom dovela me do toga da sam gotovo godinu dana proveo u kući sa svojom djevojkom i prijateljima napušavajući se. Izlazili smo samo kad je bio neki koncert ili proba.
To su bili najdepresivniji dani moga života: osjećao sam kao da je sve stalo. I sve stvari koje sam probao, doživio i vidio razočarale su me i nisam više želio imati ništa s njima. Bio sam pun kriticizma i umišljenih argumenata koji su me opravdavali, ali mira nisam imao. Bio sam poput broda bez kormilara – broda koji plovi, ali ne zna kamo jer je izgubljen.
Tada sam došao u crkvu. Ne zato što sam htio, već zato što sam obećao prijateljima. Kada je započelo slavljenje, osjetio sam kao da tamo oduvijek pripadam! Ne znam o čemu je bilo riječi na propovijedi, ali znam da je na kraju pastor pozvao ljude da se pokaju za svoje grijehe i prihvate Isusa Krista u svoj život. Ustao sam kao da me netko odveo tamo i predao svoj život Kristu.
Tih je dana počela prava revolucija u mome životu. Odjedanput, ni cigarete, ni alkohol, ni droga, ni glazba, više mi nisu bili važni. Postao sam slobodan i Bog je u mome životu počeo činiti prekrasne stvari. Uz Njegovu pomoć vrlo sam se brzo ostavio poroka. Oslobodio me zarobljujućeg načina života i ograničenog razmišljanja. Isus mi je dao svjedočanstvo svoje bezgranične ljubavi i snage koja može promijeniti bilo koga. Dao mi je nov život, nov smisao i pozvao me da mu služim.
Godinama sam tražio drugi svijet u kojem će biti bolje, a nisam ga nalazio – dok nisam upoznao Isusa. Mnogo blagoslova sam upoznao upoznavši Njega. Gospodin mi je darovao prekrasnu ženu i dva sina, te nadu u budućnost u kojoj se uvijek nalazi i On.
“Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Jahvinu ću domu prebivati kroz dane mnoge.” (Psalam 23:6)
Hvala ti Isuse što si mi dao novu šansu!
Autor: Petar Fabijanić
