Koja je tajna iza takvog djelotvornog služenja među gradskim mnoštvom? Nije jednostavno odgovoriti na takvo pitanje. Cjelokupni rast crkve je zamršeno ispreplitanje niza kontekstualnih čimbenika, institucionalnih čimbenika i duhovnih čimbenika. Veći dio onoga što se događa u Argentini može se objasniti općepoznatim kontekstualnim i institucionalnim načelima crkvenog rasta. Doduše, ne vjerujem da mogu dovoljno objasniti očevidnu veličinu pojave koju opisujem. Moj osobni zaključak jest da su duhovni čimbenici, osobito sila evangelizacije i duhovno ratovanje, najvažniji.
Slažem se s Larryjem Leaom koji kaže: “Đavolje djelo je – zaslijepiti umove muškaraca i žena. Naš posao je – moliti da se sile tame odmaknu od nastojanja da zamrače ljudske umove.” Snažna posrednička molitva je glavno oružje duhovnog ratovanja na svim razinama. Na primjer, iza pozornice, na službi Hectora Gimeneza, vidio sam tri žene kako posreduju na svojim koljenima, na podu od tvrdog drveta tijekom čitave dvosatne službe. Rekli su mi da ih je u pravilu više. Sumnjam da bi se Gimenez ispunio duhovnom silom u kojoj uživa bez tih posrednika. Larry Lea dodaje: “Sve dok molimo, što je nužno za pobjedu nad neprijateljskim silama koje ljude drže u tami, sotonska zaslijepljenost neće moći ostati.”
Jedan od današnjih najpriznatijih argentinskih vođa jest Edgaro Silvoso iz službe Harvest Evangelism, u San Joseu, Kaliforniji. Silvoso je održao radionicu poznatu pod nazivom Lausanne II u Manili 1989. godine o duhovnom ratovanju u Argentini. Tamo je rekao: “Ako postoji jedna prevladavajuća komponenta koja se pojavila u teologiji i metodologiji evangelizacije u Argentini, rekao bih da je to duhovno ratovanje, tj. svjesnost da bitka nije protiv političkog ili socijalnog sustava. Nije ni zbog zarobljenika, već je protiv čuvara zarobljenih, protiv vladara, protiv duhovnih poglavarstava i vlasti.” Silvoso tvrdi da je razumijevanje ovoga omogućilo argentinskim evanđelistima da dođu do srži problema umjesto da se bave samo simptomima. Podsjeća da rezultati, čini se, potvrđuju ovaj pristup.
Eduardo Lorenzo
Nacionalni ravnatelj službe Harvest Evangelism u Argentini je Eduardo Lorenzo koji također služi kao pastor baptističke crkve u Adrogueu. Kad sam posjetio Adrogue, gornju građansku četvrt Buenos Airesa, vidio sam uspješnu crkvu od 600 članova, novi auditorij sa sjedišnom površinom od 2000 mjesta i s ciljem da se napuni crkvenim članovima do 1993. godine. To nije nova crkva; tamo je preko 70 godina, ali nikada nije imala više od 100 članova sve donedavno. Kad je Lorenzo preuzeo službu 1974. godine, gledao je kako Crkva raste od 70 do 250 u 13 godina na standardni način. No, 1987. godine je počeo aktualni veliki val rasta i Lorenzo kaže: Ako ne ostvarimo broj od 2000 do 1993. godine, to će biti samo zato što se ne trudimo dovoljno.
Što se dogodilo 1987. godine?
Lorenzo objašnjava kako im je trebalo nekoliko godina da dođu do srži problema i shvate duhovne dimenzije njihovog evanđelističkog izazova. Proces je počeo ranih 80-ih kad je Lorenzo istjerao demona iz jedne žene, a da nije sasvim shvaćao što radi. Unatoč njegovoj obuci i pozadini, nije bio spreman za takvo služenje. U to vrijeme, jedan od članova njegove crkve je otišao u SAD, naučio o duhovnom ratovanju i o tome izvijestio zajednicu. Lorenzo je tada financirao dva seminara o duhovnom ratovanju u crkvi; jedan je vodio Edward Murphy iz službe Overseas Crusades, a drugi John White, kršćanski psihijatar i autor iz Kanade. Uskoro nakon toga, bitka je uistinu počela. Otkrilo se da je nova žena koja je “priznala” Krista zapravo neprijateljski tajni agent. Demoni su se očitovali na crkvenim službama. Sotona je uzvratio napad. Lorenzo kaže da je Sotona bio sretan ako je mogao zadržati malenu baptističku crkvu na vrtuljku. Učinkovito je zamračio umove nespašenih u Androgueu za primanje evanđelja. Kroz neko vrijeme, još je nekoliko crkava podignuto u Androgueu, no naša se jedina održala. Tada smo i sami bili izravno napadnuti.
Putem dugotrajnog procesa molitve, službe i rasuđivanja, Lorenzo i ostali voditelji su napokon prepoznali glavnog princa u Androgueu. Prepoznavši Božje vrijeme, regrutirali su skupinu od 35 do 40 crkvenih članova koji su provodili radne dane određenog tjedna u molitvi i postu. Tada se u petak navečer svih 200 članova skupilo zajedno da bi posredovalo na strateškoj razini. Prisvojili su vlast nad duhovnim poglavarstvom tog područja. U 11:45 svi su osjetili da se nešto slomilo u duhovnom području. Duh je otišao. Crkva je počela rasti. Zapravo se do tada nijedan stanovnik samog Androguea nije obratio. Sad je 40 posto crkvenih članova upravo iz Androguea. 1987. godina je bila ta godina pobjede.
Autor: Peter Wagner
