Nedavno sam pogledao televizijski izvještaj o poplavama koje su ugrozile stanovnike jednog velikog područja. Kada su ga upitali za komentar nastale situacije, jedan je žitelj toga kraja izjavio da su to samo posljedice onoga što su ljudi sami učinili. Prema njegovim riječima, zbog svoje pohlepne želje da maksimalno iskoriste prirodne resurse i povećaju svoju zaradu, zatvorili su okolne pritoke i kanale, čime su smanjili propusnost tokova i tako narušili sigurnost ljudskih života i njihove imovine.
Dok sam slušao odgovor ovog čovjeka u trenutku sam se prisjetio biblijskog stiha: “Nebo je nebo Božje, a zemlju je dao sinovima čovječjim” (Psalam 115:16). Bibliju smatram istinskom porukom od Boga pa stoga vjerujem da nas ona uči o stvarnostima koje čovjek sam ne može dokučiti. Za nas ljude duhovno područje života obavijeno je mistikom jer živimo po svojim ograničenim tjelesnim osjetilima. Iako je ljudska inteligencija zaista jedinstvena, ne možemo sami spoznati duhovne stvarnosti. Bog svoju Riječ naziva Pravom istinom jer nam ona otkriva nevidljivu stvarnost koja utječe na živote svih nas. Iz onoga što je nama nevidljivo formiraju se okolnosti života koje zatim osjetimo “na svojoj koži”, kao blagoslov ili prokletstvo.
I ova trenutna pandemijska kriza kroz koju prolazimo ima negdje svoje izvorište. Ljudi se pitaju što se događa i čijom krivicom je nastao taj mali opaki virus koji nas danas toliko gnjavi i ograničava naše živote. Mediji koji žive od senzacija i skandala žele privući pozornost svoje publike i stvaraju intrigantne teorije zavjere. Informacije koje se kreiraju na takav način usmjeravaju ljudski pogled u potpuno krivom smjeru. Ne smijemo zaboraviti da je Zemlja dugo pod upravom čovjeka i sve više je potvrda da ravnoteža prirodnih odnosa na našem planetu nikad nije bila toliko narušena. Ipak, čovjeku nikad dosta: ne odustaje od svoje ludosti, i ljudska pohlepa i dalje krči sve pred sobom.
Osnovni problem u svijetu uvijek su bila loša ljudska djela i čovjekovo negativno djelovanje; nitko drugi nije nam kriv. Ali kakva je reakcija većeg dijela čovječanstva: prelaženje preko problema, ili drugačije rečeno: odbijanje odgovornosti. Unatoč globalnom napretku, osnovne vrijednosti ljudskih odnosa nikad nisu bile toliko iskrivljene, i cijelo društvo snosi posljedice. Biblija najavljuje Božji pravedni sud i događaje koji će na samom kraju vremena zaprepastiti cijeli svijet, no mnogi odbijaju takav rasplet i dalje nastavljaju nekim svojim putem pozivajući se na pravo svoje slobodne volje. Svaki pojedinac, dakako, ima svoju slobodu, ali zbog života u društvu formira se kolektivna odgovornost i posljedice loših odluka pogađaju nas globalno. Smjer kojim se kreće jedna generacija određuje ishodište za generacije koje slijede. Zato je potrebno zaustaviti “vlak smrti” i dići svoj glas za Istinu.
Isus je došao pozvati čovječanstvo na obraćenje, a to je put koji nije svojstven čovjeku. Rekao je da samo oni koji prihvate u Njemu utjelovljenu istinu mogu naći put do Boga i svoje ostvarenje. Mnogima smeta ovakva isključivost i zato nastoje okupirati svoje misli “lakšim temama”. Ljudi koji kritiziraju vjeru većinom ističu svoju sumnju u postojanje Boga zbog prisutnosti patnje koju vidimo u svijetu. Usmjereni nevjerom svojih srca poriču Božje postojanje i to koriste kao glavni argument da nastave ići svojim putem. U njihovom konceptu odgovornosti nema mjesta za loše posljedice vlastitih djela. Ima i onih koji tvrde da ne vjeruju, ali se otvoreno bune, psuju i optužuju Boga zbog loših okolnosti u kojima se svijet nalazi.
Osnova biblijske poruke je da Bog nije surovi vladar, On voli ljude i želi im pomoći, ali isto tako se naglašava odgovornost čovjeka zbog njegove slobodne volje. Nismo stvoreni i programirani kao roboti i stoga imamo odgovornost za svoje odluke i djela. Čovjek ima pravo upravljati svojim životom, ali mora, također, imati na umu da se razlikuju posljedice dobre ili loše uprave. Onaj kome je dano da nečime upravlja mora biti spreman podnijeti račun. To je odgovornost od koje je ljudski rod tako često bježao i očito je da još uvijek većinom bježi. Od samog početka svoga postojanja čovjek je želio prebaciti odgovornost na nekog drugog. Kada je Adam jeo sa zabranjenog stabla u Edenskom vrtu njegovo opravdanje je bilo da mu je žena dala plod, a on ga je samo pojeo. Priroda ljudskog srca još uvijek je takva, a to se često može vidjeti svuda oko nas.
Najčešće smo skloni izbjegavati svoju odgovornost, a rijetko se može čuti da netko priznaje svoju krivnju i počinjenu grešku. Isus poziva na drugačiji put: priznati svoj grijeh i živjeti za Boga. Isus je dokaz Božje dobrote i Njegov poziv u život je vjerodostojan. Potvrđen je Njegovom smrću i uskrsnućem od mrtvih. Iako svi dijelimo stvarnosti i okolnosti ovoga svijeta, oni koji vjeruju u Isusa Krista imaju Savez s Bogom, obećanje zaštite i utočišta u Božjoj blizini.
ISUSE, VJERUJEM DA SI DAO SVOJ ŽIVOT ZA MENE. OPROSTI MI MOJ GRIJEH. TEBI PREDAJEM SVOJ ŽIVOT, DA BUDEŠ MOJ SPASITELJ. HVALA TI!
Autor: Robert Starčić
