Izraelski istraživači i arheolozi otkrili su u ožujku 2021. godine nekoliko revolucionarnih otkrića, uključujući desetke biblijskih fragmenata svitaka koji predstavljaju prve novootkrivene svitke s Mrtvog mora u više od pola stoljeća.
Svici s Mrtvog mora sadrže neke od najranijih poznatih židovskih vjerskih dokumenata, uključujući biblijske tekstove, koji datiraju od trećeg stoljeća prije Krista do drugog stoljeća poslije Krista. Rukopisi su prvi put pronađeni neposredno nakon Drugog svjetskog rata u pećinama u blizini Kumrana i Judejske pustinje. Čak i početni pregled novih fragmenata – koji će se analizirati i proučiti godinama kasnije – nudi neke uzbudljive zaključke o tome kako su najraniji biblijski tekstovi prevedeni i prilagođeni na način poput našeg.
Do otkrića dolazi u vrijeme kada je potražnja za antikvitetima naglo skočila, što je potaknulo pljačku i krivotvorenje u posljednjih nekoliko godina jer se bogati kolekcionari nadaju da će nabaviti sve preostale dijelove neprocjenjivih svitaka. Počevši od 2002. godine, pojavili su se brojni fragmenti “Svitka s Mrtvog mora” koji su se široko objavljivali sa sumnjivim pričama o podrijetlu. Nakon niza ilegalnih pokušaja pribavljanja artefakata i svitaka, izraelska uprava za antikvitete provela je niz arheoloških istraživanja kako bi preispitala unutrašnjost špilja duž litica Judejske pustinje.
Počevši od 2017. godine, njezini su istraživači otkrili dvadesetak komada svitaka, svaki promjera samo nekoliko centimetara, iz takozvane Špilje užasa blizu zapadne obale Mrtvog mora. To je mjesto na kojem se vjerovalo da su se pobunjenici skrivali tijekom ustanka koji je predvodio Simon bar Kohba protiv Rimskog carstva 133-136. godine. Ime je dobio po otkriću 40 tijela tijekom početnih iskopavanja desetljećima prije.
Za razliku od većine svitaka s Mrtvog mora, koji su napisani na hebrejskom i aramejskom, ulomci iz špilje užasa sadrže grčka slova. Znanstvenici su utvrdili da potječu iz grčkog prijevoda Knjige dvanaestorice na hebrejskom, što mnogi kršćani nazivaju Malim prorocima.
Posao rekonstrukcije izvornog dokumenta sličan je pokušaju sastavljanja slagalice od tisuću zagonetki sa samo šačicom komada. Najveći ulomak sadrži dijelove Zaharije 8:16,17, a neki manji dijelovi identi cirani su kao Nahum 1:5,6. Čini se da su ti komadi povezani s drugim prethodno otkrivenim ulomcima iz iste špilje uz drevni klanac Nahal Hever i bili su dio jednog velikog svitka uključujući sve manje proroke. Tekst potječe iz najstarijeg zičkog svitka grčke Biblije koju imamo, ali vjerojatno predstavlja razvoj ili reviziju standardnog grčkog prijevoda – koji se često naziva Septuaginta, LXX ili starogrčki.
Dvije karakteristike koje su prvi put pronađene u ovom starogrčkom prijevodu na izvanredan način odgovaraju našoj modernoj engleskoj Bibliji. Prvo, novootkriveni dijelovi pokazuju poseban tretman za četiri slova Božjeg imena, Tetragrammaton (vidi Izlazak 3:14–15). Umjesto da se ime prevede na tipičan način grčkom riječi Kyrios, Božje ime predstavljeno je hebrejskim
slovima napisanim zdesna na lijevo. To bi bilo slično kao da koristimo hebrejska slova (הוהי) (YHWH) ili možda latinsko DOMINUS usred engleske rečenice.
Ova je reprezentacija značajna jer se upotreba specijaliziranih znakova za božansko ime prenijela i u naše moderne Biblije. Većina engleskih Biblija predstavlja ime kao “GOSPODAR” malim slovima, umjesto da predstavlja njegov navodni izgovor Jahve, kako mnogi znanstvenici predlažu. Ova zamjena slijedi drevnu tradiciju čitanja Adonaij , hebrejske riječi koja znači “Gospodin”, ili čak HaShem “Ime”, umjesto predstavljanja Božjeg imena prema njegovu zvuku.
Štoviše, natpisi Božjeg imena nisu tipični za većinu drugih hebrejskih rukopisa Svitaka s Mrtvog mora. To je još starije pismo, ponekad nazvano Paleo-hebrejsko, koje je uglavnom napušteno u svakodnevnom pisanju tijekom drugog hramskog razdoblja. Zamislite to kao razliku između našeg modernog latinskog slova i kaligrafskog frakturnog ili gotičkog pisma, ili možda čak poput grčkih slova. Stavljanje ovih prikaza u prevedeni tekst pruža tuđice u pisanju i vrstu pijeteta prema jedinstvenosti imena.
Druga korelacija koju nalazimo u novim fragmentima dokaz je mijenjanja riječi radi pokušaja poboljšanja novog prijevoda. Svitak Manjih proroka predstavlja reviziju starijeg grčkog prijevoda hebrejske Biblije.
Izvornu verziju naširoko su koristili Židovi koji su govorili grčki jezik u prvom stoljeću u cijelom mediteranskom svijetu, no u jednom je trenutku novi prijevod postao opravdan. Za Zahariju 8:17, starogrčki je preveo prvu riječ u hebrejskom tekstu (אִשׁי) kao distribucijski izraz koji znači “jedni drugima, drugi”, što je stavljeno na kraj, slično svakoj većoj engleskoj verziji. Na primjer, NIV kaže: “Ne spletkariti zlo jedno protiv drugog.”
U novom ulomku isti je izraz preveden drugom grčkom riječi na početku. Koristeći međulinijski pristup – pronalaženje odgovarajuće riječi bez uzimanja u obzir konteksta njezine uporabe – stih počinje predstavljanjem iste hebrejske riječi kao “čovjek”. On čini doslovan prijevod: “Što se tiče čovjeka, nemoj spletkariti zlo protiv svog bližnjega u svom srcu.”
Čini se da napori da se Biblija točno prevede na zajedničke jezike datiraju od naših najranijih tekstualnih dokaza o Svetom pismu. Ipak, ta razlika anticipira različita moderna mišljenja o tome kako najbolje predstaviti Božju riječ na našem narodnom jeziku.
Ovi će tekstovi nedvojbeno pokrenuti niz istraživanja u godinama koje dolaze, a druge će se značajke možda otkriti multi spektralnim slikanjem i digitalnim povećanjem. Kao biblijski učenjak, mogu zamisliti te drevne čitatelje kako nastoje prevesti Hebrejsko pismo koje čitamo danas, a zatim nositi te smislene tekstove u najmračnije trenutke svoje povijesti kako bi im pomogli da bolje razumiju Boga i svoj svijet.
Naša povezanost s tim ljudima kroz ovaj drevni tekst – koji je sada donekle izložen u sitnim komadima – pokazuje duboku ljudsku želju za traženjem Boga, osobito u našim trenucima najvećeg iskušenja i neizvjesnosti.
Izvor: Christianity Today
Autor: Chris Hardy
