Poštovani,
nastavno na objavljenu emisiju „Nedjeljom u 2“, emitiranu 1. prosinca 2024. godine, u 14.00 sati u dijelu u kojem je gošća urednika i voditelja Aleksandra Stankovića bila gospođa Lucija Marković, a poslije su je prenijeli drugi mediji, izražavamo duboku zabrinutost za očiti napad na temeljno ljudsko pravo – pravo na slobodu vjere ili uvjerenja.
Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima između ostaloga je zajamčeno pravo na poštovanje slobode roditelja da svojoj djeci osiguraju vjerski i moralni odgoj u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima. Sloboda vjere ili uvjerenja podrazumijeva slobodu izbora da se ima ili nema, zadrži ili promijeni vjera ili uvjerenje, pravo da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno izražava vjera ili uvjerenje bogosluženjem, poučavanjem, praksom, obredima ili na drugi način, kao i pravo da se njeguje i razvija vjerska tradicija ili tradicija u skladu s nečijim uvjerenjem.
Nitko nema pravo, a posebno ne javna televizija, promicati i poticati govor mržnje i diskriminaciju po vjerskoj osnovi. U programima HRT-a moraju se poštivati najviša stručna mjerila i etička načela, te profesionalno priznati standardi neovisnog novinarstva, od kojih je krucijalni standard istinitost izvještavanja. Zabranjena je diskriminacija po osnovu vjere ili uvjerenja, pod kojom se smatra svako postupanje koje je suprotno načelu slobode vjere ili uvjerenja, odnosno svako nejednako postupanje, pravljenje razlike ili dovođenje u nejednak položaj osoba po osnovu vjere ili uvjerenja, kao i pripadanja ili nepripadanja nekoj vjerskoj zajednici, što su različiti mediji upravo učinili objavljivanjem neistinitih navoda gospođe Lucije Marković, koje nisu čak niti provjerili, prije nego su odlučili plasirati u javnom prostoru vrlo suspektne, neistinite, odnosno potpuno lažne navode.
Kako nemamo drugog načina obraniti pravo pripadnika vjerskih zajednica na slobodu vjere i uvjerenja – nego Istinom s velikim I, a pritom ukazujemo kako je gospođa Marković svojim medijskim istupima inicirala potrebu da se vjernici, koje prikazuje kao pripadnike sekte, sada kao žrtve moraju braniti od diskriminirajućih izjava i verbalnog linča homoseksualnog lobija koji očito stoji iza gospođe Marković, za koju Aleksandar Stanković izjavljuje da je prešla na njihovu stranu, queer stranu, ukazujemo kako je neprihvatljivo na nacionalnoj javnoj televiziji širiti prijezir i neprijateljstvo. Neprihvatljivo je ne objaviti dva zahtjeva za demantijem. Neprihvatljivo je da ravnatelj nacionalne javne televizije uopće ne reagira na zahtjev koji smo mu dostavili radi objavljivanja neistinitih informacija, poštujući pravo kako gospođe Marković tako i svake druge osobe na slobodu izbora svoje vjere i svoje seksualne orijentacije. Niti jedan naš navod nije usmjeren na gospođu Marković osobno, želimo joj svako dobro.
Pozivajući se na pravo svakog čovjeka na slobodu vjere, koje podrazumijeva i pravo da se brani od neistinitih, lažnih navoda, ukazujemo:
(i) Gospođa Lucija Marković nikada nije bila službeno članica crkve Riječ Života, ali je kroz više godina dolazila sa svojom majkom, te se dragovoljno uključila u neke od aktivnosti u crkvi i pritom je izgledala sretna i zadovoljna. Stoga je njezina izjava da je „jedva izvukla živu glavu“ neistinita.
(ii) Lucija je imala potpuno slobodan izbor u pogledu posjećivanja vjerske zajednice te je mogla kao i njena sestra, koja je u dobi od 11 godina prestala dolaziti u crkvu, i sama prestati dolaziti ukoliko više nije imala interesa za dolascima.
(iii) Gospođa Marković nije zbog mamine prisile dolazila u vjersku zajednicu. Prema njenim navodima: „U šestom razredu osnovne škole prestala sam pohađati katolički vjeronauk. Majka je objavila da je pronašla mnogo kvalitetniju crkvenu zajednicu u kojoj ne postoje kompromisi u življenju biblijskih vrijednosti; zajednicu u kojoj prebiva ‘živi Bog’. Dala mi je izbor – mogu nastaviti ići u crkvu kojoj sam pripadala odmalena i biti rimokatolkinja ili napraviti veliki zaokret i postati ‘novorođena osoba u Kristu’, ali u pentekostalnoj zajednici. Izabrala sam potonje” (Glasovi LGBTIQ+ vjernica i vjernika, Sarajevski otvoreni centar, 2023., str. 19).
Očito se namjerno izostavlja koliko je Lucija u zajednici doista bila prihvaćena, okružena ljubavlju i toplinom od strane mnogih obitelji i mladih. To su ljudi za koje gospođa Marković tvrdi da su samo na van topli obiteljski ljudi, a ti su joj ljudi iskreno služili, slušali ju, molili za nju, davali joj besplatne instrukcije, učili zajedno s njom… Bila je dio njihovih obitelji… Stoga, kad kaže: „Naizgled to izgleda otvorena, topla zajednica, obiteljsko okruženje i atmosfera, vrlo topli ljudi… To je onako na van, a kad ste unutra, pod jedan: jako je teško izaći van žive glave“, prosudite sami govori li istinu.
(iv) Evidentirani su dokazi u kojima gospođa Marković sama, puno puta ponavlja osobama koje su joj pružale iskrenu podršku, da si ne može pomoći, da je laganje jače od nje, da je to izvan njezine kontrole… poruke u kojima se ispričava ljudima jer ih je povrijedila svojim laganjem… Jedan oblik laganja je izmišljanje stvari koje se nisu dogodile, a Lucija je od djetinjstva razvila sklonost tome. O tome ona sama kaže: „Tišina me dodatno uznemiravala, pa sam nerijetko znala izmisliti određeno ponašanje koje se moglo smatrati grijehom…“(Glasovi LGBTIQ+ vjernica i vjernika, Sarajevski otvoreni centar, 2023., str. 18) Svojom pogrešnom percepcijom Lucija je na potpuno neprikladan način pokušala zadobiti pažnju jedne profesorice. Takvo nedolično ponašanje izazvalo je dosta neugodnosti i izrečena joj je opomena. Nažalost, Lucija nije uvidjela svoju pogrešku, nego je profesorici sve zamjerila smatrajući je krivom i to je otvoreno pokazivala.
(v) Gospođa Marković je kontinuirano, prema navodima njezinih bližnjih, od šeste godine pa nadalje, bila u tretmanu u raznim ustanovama zbog razvoda roditelja. Dakle četiri, pet godina prije njenog prvog posjeta vjerskoj zajednici o kojoj iznosi neistine, ista je imala potrebu primati stručnu psihološku pomoć, u čemu su sudjelovali svi članovi njezine obitelji. Stoga je navod … „nisu me poslali liječniku“ neprikladan i neistinit.
(vi) Gospođa Marković nije bila maloljetna kada je bila na seminaru oslobođenja na koji se osobno prijavila, postoji pisani dokaz navedenog. Također, neistinita je tvrdnja o prijetnji suicidom od strane njenog tadašnjeg partnera. Postoji suprotan iskaz koji takvo što u potpunosti negira.
(vii) Lucija Marković je dala neistinitu izjavu da je kao maloljetnica bila zaključana u crkvi i kako se nad njom provodio egzorcizam, a ona sama baš to iznosi kao glavni izvor svoje traume. Međutim, prikladno se prešućuje da je ona zapravo u to vrijeme već bila punoljetna, da je bila riječ o seminaru na kojem je prisustvovalo više ljudi te da je ispunivši prijavnicu sama željela u tome sudjelovati jer je otprije bila u vrlo bliskim odnosima s pastorima koji su to organizirali. Crkva je bila zaključana iznutra i ključ je bio u bravi, jer je seminar bio zatvoren za javnost, a svatko tko je htio mogao je izaći kad god je htio, jednako kao i s bilo kojeg drugog događanja u bilo kojoj drugoj crkvi. Postoje svjedoci da su u toku seminara ljudi slobodno izlazili iz crkve.
(viii) Na seminar, osim što je bila punoljetna i što se sama prijavila, gospođa Marković je putovala u vlastitoj organizaciji. Nakon seminara pokazala je zahvalnost i nikome nije govorila o nikakvoj traumi. Nitko do objave u emisiji Nedjeljom u dva nikada nije čuo da bi gospođa Marković doživjela ikakvu traumu u crkvi, stoga je način, na koji ista vjersku zajednicu koju je posjećivala sada difamira radi vlastite samopromocije, ispod svake primjerene razine. A pastorima o kojima govori je mjesecima nakon tog seminara oslobođenja slala poruke da je zahvalna što ih poznaje i da je zahvalna Bogu za njih, o čemu postoji dokaz.
Gospođa Marković sasvim sigurno nije kompetentna učenja vjerske zajednice komentirati na neprihvatljiv način, pridavati im značenje „problematičnih“ učenja, ista ih može i ne mora prihvaćati, to je pravo svakog čovjeka.
Izjave da je njezina trauma bila religijska kao i da je doživjela duhovno zlostavljanje su netočne. Gospođa Marković je sama priznala da je i prije nego li je počela posjećivati vjersku zajednicu imala problema koji se tiču mentalnog zdravlja. Za sve navedeno postoje dokazi gdje i kada je bila na psihološkom savjetovanju. Stoga kada ista na očito nejasan, konfuzan i kontradiktoran način svoje traume samooznačava „religijskom traumom i duhovnim zlostavljanjem“, a ne govori o svojim traumama prije dolaska u crkvu, o traumi zbog rastave braka roditelja ili traumi zbog zagrebačkog potresa, zbog kojeg je bila u strahu i zbog kojeg nije spavala u svom krevetu već u automobilu ispred zgrade, to jednostavno nije istina. Ona sama opisuje svoju traumu koju je doživjela s nepunih šest godina: „Kad sam ‘izabrala’ živjeti s mamom, s tek napunjenih šest godina, prvi put sam vidjela svog oca kako plače. Nikad ga do tad nisam vidjela tužnog. I dan danas se sjećam svake grimase i bore na njegovom licu. Strah i nesigurnost uvukle su se duboko ispod moje kože” (Glasovi LGBTIQ+ vjernica i vjernika, str. 18). A o svom dolasku i doživljaju u Riječi Života ona piše: „Pentekostalna zajednica je vrlo brzo postala moj dom, onaj koji nikad nisam imala. Stekla sam nove prijatelje, ljeta provodila na kršćanskim kampovima za mlade, pjevala u timu za slavljenje, pisala tekstove pjesama, uključila se u različite crkvene službe. Isprva je sve oko mene bilo toplo. Činilo mi se da su u mojoj zajednici zagrljaji bezuvjetni, a prihvaćanje neupitno. Mislila sam da sam zaista upoznala Ljubav s velikim Lj. Težila sam toj ljubavi, protumačivši je kao samog Boga, toliko nesebičnog da je dao svoj život za mene. Učena sam da moja vrijednost proizlazi iz Krista, da bez Njega ne mogu iskusiti puninu života. Osobni odnos s Bogom bio je nešto najvrjednije što mogu imati, a tako nešto trebalo se čuvati i po cijenu života.“ (Glasovi LGBTIQ+ vjernica i vjernika, str. 19) Dakle, prema svemu, Lucija Marković nigdje u tom tekstu ne spominje neku religijsku traumu. Uzroci eventualnih trauma koje navodi egzistiraju od ranije i očito su iz drugih razloga.
Obzirom na reakcije na društvenim mrežama i na internetskim portalima, gospođa Marković je upotrijebljena da se pokrene verbalni linč i govor mržnje ne samo protiv vjerske zajednice u kojoj su joj ljudi godinama pomagali već i prema svim ostalim vjernicima uz podršku neobjektivnog i neodgovornog medijskog izvještavanja. Stoga pozivamo medije da istinito i odgovorno objave naše reagiranje, da prestanu davati prostora pojedincima koji svojim subjektivnim, paušalnim i ničim utemeljenim tvrdnjama šire vjersku mržnju i neizravno pozivaju na linč prema pripadnicima određenih vjerskih zajednica.
Vjerujemo kako je gospođa Marković iskorištena u organiziranom djelovanju homoseksualnih organizacija i homoseksualnih lobija na HTV-u, uz podršku stranke Možemo, kako bi prikazali pripadnike homoseksualne zajednice kao žrtve, a vjernike kao nasilnike i fanatike. Izjava gospodina Stankovića o tome da je Lucija prešla na njihovu stranu, queer stranu, govori o povezanosti istih. Sama gospođa Marković je izjavila da je lezbijka, pisala je u LGBT časopisima i internacionalno nastupala u podcastu kako bi promovirala homoseksualna prava. Sama je izvršna direktorica homoseksualne udruge U dobroj vjeri. Zbog svih tih stvari vjerujemo da je medijsku pozornost dobila utjecajem navedenih organizacija i ljudi, i da su oni koji su željeli prikazati sebe kao žrtve u biti oni koji svojim postupcima zlostavljaju vjernike.
Ujedno, sa žaljenjem ukazujemo kako je vrlo lako plasirati neistinite, lažne informacije, nepridržavanjem najviših, stručnih mjerila i etičkih načela i profesionalno priznatih standarda neovisnog novinarstva i općeg novinarskog kodeksa, što su mnogi mediji učinili.
S druge strane, gotovo je nemoguće u javni prostor objaviti istinitu informaciju ako „drugoj strani”, kao što je to u konkretnom predmetu slučaj, mediji nisu omogućili jednakopravan status za mogućnost iznošenja istinitih činjenica, a plasiranjem senzacionalističke i neistinite vijesti nanijeli su nepopravljivu štetu.
Zanima nas tko će za to odgovarati i da li bi se na isti način ponašali da je u pitanju bila neka od većinskih vjerskih zajednica.
Vjernici su ljudi koji imaju baš jednaka prava kao i gosti HTV-a, čija se priča prepričava po drugim medijima, pa stoga svima njima postavljamo pitanje zašto se do sada nisu ispričali za širenje neistina, diskriminaciju, govor mržnje i poticanje neprijateljstva prema vjernicima. Zašto HTV nije objavio dva naša zahtjeva za ispravak netočnih informacija?
S poštovanjem,
Savez crkava „Riječ Života“
PS Izjavu majke Lucije Marković možete pogledati u videu.
