Kako vidjeti Boga? Kad bismo ga svi vidjeli to bi pojednostavilo štošta i sve bi vjerske rasprave i razmirice postale besmislene, zar ne? Kako to da se Bog toga nije dosjetio? Zapravo, to i jest bio prvotni naum koji su živjeli Adam i Eva, a kako su ljudi otpali, objavljivao se samo odabranima u viđenjima, svome narodu po nadnaravnim manifestacijama, po svome Duhu, po Sinu. Možemo li ga danas vidjeti? Fizičkim očima – teško. Možemo li mu vjerovati? Svakako. Tko mu povjeruje za života – taj će ga gledati u vječnosti.
Još kao mladi kršćanin slušao sam propovijed u kojoj je pastor postavio pitanje o tome što je suprotno od života u vjeri. Naravno, svima nam je na pamet palo isto: život u ne-vjeri. Istina, to je ne-vjera, ali pastor je ciljao na nešto drugo. Kaže Riječ: „Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.“ (2. Korinćanima 5:7). Kada bismo sve vidjeli jasno – vjera bi bila nepotrebna. Ukoliko sve želimo vidjeti jasno – ne razumijemo bit vjere. Radi se o dva stubokom različita duhovna principa. Za nevjernike postoji samo ono što je fizički mjerljivo i stoga traže takve dokaze za postojanje Boga. Religiozni ljudi nisu daleko od toga, oni traže ostatke, relikvije, tragove, odjeću, dakle opet materijalno. To nisu temelji vjere koja je Bogu ugodna. Čak i oni koji su doživjeli kakvo čudo i u njemu prepoznali Boga, ukoliko nisu povjerovali u Boga – zaboraviti će i čudo.
U Boga nam valja povjerovati vjerom djeteta. Na sve me ovo podsjetio naš sinčić neki dan. Naime, na telefonu smo pričali sa jednom dragom sestrom, inače miljenicom našeg sina. Čuvši njezin glas na zvučniku vrlo joj se obradovao i za tili čas bežični je telefon bio u njegovoj ruci. I-VA-NA, I-VA-NA vikao je radosno i trčkarao stanom dok smo ga mi jedva slijedili. Sve joj je pokazao, igračke koje je dobio, što se točno igra i sve joj je svojim dječjim jezikom objasnio. Kako ona nije mogla sve to vidjeti, ja sam joj tumačio putem, a onda nešto predivno – iako Ivana nije bila s nama, naš sin se počeo ponašati kao da jest. Krenuo je hraniti svoje medvjediće izmišljenom hranom (on doista živi u vjeri), a onda bi radio pauze i dopustio da Ivana čini to isto. Naravno nije se tada događalo ništa, ali za njega je to bila igra u kojoj Ivana učestvuje najbolje što može.
Nama je jasno da osoba s druge strane telefonske žice nije fizički s nama. Ipak, mi držimo slušalicu, komuniciramo s tom osobom. Djetetu je očito dovoljno osobu čuti i „povjerovati“ da je sugovornik u svakom vidu nazočan i da učestvuje u svemu što čini.
Djetinja vjera je predivna. Možda ne znate, ali svatko tko je povjerovao u Isusa u svome životu dobio je besplatnu vezu s Bogom posredstvom Duha Svetoga. Zamislite mobilni uređaj izvrsnog signala, besplatnih impulsa, baterije koja se ne prazni i neograničene protočnosti podataka. Eto, to nam je kao prvi dar poklonio naš „operater“, „provajder“ ili kako bismo već nazvali Boga. To je milost i dana nam je na raspolaganje uvijek i svuda, da možemo čuti Božji glas, Božje vodstvo, pa čak u toj “mreži” i međusobno komunicirati. Koliko ćemo se time koristiti ovisi o nama samima. Nemojte samo posumnjati u to svoje pravo, u taj dar, jer ne kaže li i sam Isus Ocu: „I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno“ (Ivan 17:23).
Sada kad znamo što imamo, pitam se postupamo li s djetinjom vjerom? Nažalost, nedovoljno. Vodimo li ga baš svuda? Pokazujemo li mu baš sve što nas okružuje, muči i raduje? Uključujemo li ga u sve naše „igre“? Pri tom mislim na igre odraslih naravno, a to su: posao, odnosi s drugima, „znanje i imanje“ itd.
Ono što moja prijateljica nije mogla jest: učestvovati. S druge strane Bog to može i želi. Obećao je u svojoj Riječi svaku našu situaciju izvesti na dobro (Rimljanima 8:28). Koje li radosti da ga doista uključujemo u sve što činimo, pa i mi bismo tada činili sve što mu je po volji. Duži razgovori s Njim mijenjali bi nas iz korijena, a vidjeli bismo ga bolje „očima vjere“ no što ljudi vide tjelesnim očima. Vidjeli bismo ga više u svemu što činimo, u svima koje srećemo, a on bi nam povrh svega još pokazivao što čini i tamo gdje mi ne stižemo. Ne, ne bismo živjeli u gledanju, već u vjeri.
“Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Ivan 20:29
——
Djeca su blagoslov i Bog nam govori kroz djecu – u to sam bio uvjeren i prije dolaska našeg sinčića na svijet. Od početku ove avanture zvane roditeljstvo svakim mi se danom to potvrđuje. Ove crtice su tek neka otkrivenja o sebi i Bogu. Njemu hvala ukoliko i drugima stignu biti na blagoslov ili čak ohrabrenje za roditeljstvo, jer ono doista mijenja naše živote i nas same.
Autor: K. C.
