DETALJI NOVOSTI

11.09.2008.

Hellboy – antiheroj prevarenog doba

Filmovi su vjeran prikaz čovjeka u svom vremenu, kako tehnološki, kulturno, tako i duhovno. Oni svjedoče o moralnim pitanjima koje čovjek postavlja i o odgovorima do kojih čovjek dolazi. Čak i kada to ne čine s posebnom namjerom, filmovi govore puno o čovjeku, o njegovim razmišljanjima, shvaćanjima i osjećajima, o njegovoj vjeri i vrijednostima koje su mu bitne, te o njegovom pogledu na život. Heroji iz filmova su u biti često ljudi kakvima bismo željeli biti.

Tako je Hollywood prije četrdesetak godina živio od westerna i biblijski povijesnih filmova. Većina su poprilično jednostavno prikazivali borbu dobra protiv zla, u kojoj je dobro u pravilu pobjeđivalo. Međutim, karakternu konstantu od John Waynea su kasnije zamijenili pozitivci sa karakternim manama i unutarnjim borbama. U svijetu opće emancipacije od postojećih autoriteta više nije bilo dovoljno da dobar lik čini dobro a zao zlo, već je bilo potrebno objasniti i „zašto“, a to zašto je čovjeka najčešće opravdavalo. Pred kraj prošlog stoljeća sve su češći filmovi sa preplašenim herojima, dobrim lopovima i simpatičnim ubojicama. Crta bojišnice dobra i zla postala je dosta nejasnijom.

Uz to su tematske granice filmova pomaknute tehnološkim naprecima, i ljudska mašta je dobila još veću šansu prikazati se na platnu u što nestvarnijem svjetlu. Međutim, umjesto da kreiramo ljepotu, fokusirali smo se na jurnjave automobilima, motorima, svemirskim brodovima, na eksplicitne slike nasilja i seksa. A možda i zbog arhaičnih moralnih pogleda, filmovima smo dodali i tonove svakojake duhovnosti, pa su divlji indijanski šamani postali duhovnim romanticima, budisti mirovnim herojima, a Bog je od jasne slike sa filmova Charlton Hestona postao duginom bojom koja živi u nama i sve što moramo učiniti da bi dosegnuli višu svijest vrijednu Boga je sjesti u joga poziciju pozdrava Suncu i ispustiti osjećajni „hmphhhh“ zvuk. E da, ako ne volite jogu, filmovi nas uče da ima još tisuće načina kako pristupiti Bogu, ali sve i da mu ne pristupimo i dalje možemo biti dobri i vrijedni – na sebi svojstven način.

Konačno, već neko vrijeme heroji filmova su vampiri, demoni, mumije, vještice i čarobnjaci. Oni se i dalje bore za naše „dobro“ ali navodno na paklene sile zla nije moguće odgovoriti samo ljudskim nastojanjima nego paklenim zlom. Jedan u nizu je i Hellboy (u prijevodu dijete pakla).

U prvom dijelu Hellboy je demonski sin samog vraga, kojeg okultni tim nacista dovede iz pakla kako bi osigurali pobjedu u ratu. Međutim, saveznici ih ometu u naumu i demonsko dijete otima i odgaja svećenik, a sam Hellboy postaje članom super-tajnog tima boraca za pravdu u Americi. U drugom dijelu, koji uskoro dolazi u naša kina, svijet fantazije se sudara sa svijetom čovjeka i samo Hellboy može spasiti čovječanstvo od fantastičnih čudovišta čiji je naum lišiti ljude njihove slobode. Eto, slobodu donosi sin od Vraga – osobno! Sudeći po filmovima, nisam siguran da je mnogo slobode ostalo za lišavanje – barem ne u Hollywood-u (ime koje bi ironično u prijevodu značilo sveta šuma da ima jedno manje „l“).

Možda će Hellboy mnogi shvatiti kao plitku i slikovitu razbibrigu, američko tepanje vlastitoj veličini (oni naime namjeravaju opet spasiti ostatak svijeta!), ali čak i kao jedna „mala“ laž bode u oči. Zlo se jednostavno ne može pobijediti zlim, a dobro ima samo jedan jedini izvor – Isusa Krista, koji je ujedno i jedini put do Oca. Dobra u Zlu – nema, što god vam Jing i Jang pričali.

Vraćajući se općenito na filmsku industriju – kada ste posljednji put vidjeli film čiji su glavni akteri vjerovali biblijskim istinama a nisu bili prikazani kao negativci? Kada ste pogledali film u kojemu je cool čekati na brak, film bez razvoda, bez obiteljskih svađa, bez psovki, bez nasilja, bez silnih znanstvenih umovanja na sve moguće teme od evolucije do politike?

Siguran sam da bi mi ljudi koji kreiraju filmove rekli da tako nešto nema smisla? Da oni možda imaju neku „svetu“ obavezu prikazivati probleme svijeta kakvima jesu i nuditi rješenja kakva se već nude.

A čemu služi mašta ako ne da nam pokaže put ka dobru, istini i onomu što nas čeka u vječnosti? Zar ne bi ljudima koristio film koji bi im približio obećanja svoga Oca tamo sa početka vremena, dugo prije nego je prvi film dotaknuo svoje platno?

Vragu je mrzak dar kreativnosti što ga je čovjek dobio od Boga, pa vrlo često napada ono stvaralačko u ljudima. Rezultat je toga da umjetnost i zabava kod ljudi često nisu „izrazi slobode“ već pokazatelji dekadencije i nemorala, ili u najmanju ruku ogledalo ljudske izgubljenosti i neistine.

 

Autor: I. B.

PODIJELI ČLANAK