Teško da prođe i dan da se na televiziji i u novinama ne objavi nešto o Izraelu. Više od pola stoljeća ondje se izmjenjuju ratovi i primirja čije implikacije nisu ograničene samo na Bliski istok.
U Jeruzalemu, glavnom gradu Izraela, ima više novinara i izvjestitelja nego bilo gdje drugo na planetu. Nije teško zaključiti da se u Jeruzalemu zbiva nešto od globalne važnosti.
Pa ipak, prateći medijska izvješća iz Izraela teško je dobiti cjelovitu i ispravnu sliku o tome tko se s kime i zašto sukobljava. Izvjestitelji CNN-a i Reutersa, čiji se materijal često pojavljuje i na HRT-u, nisu ovdje prvenstveno kako bi svijetu prenijeli objektivnu sliku zbivanja, nego kako bi prodali reklamnu minutažu svojih kanala. Za to su im potrebne kratke vijesti, jer suvremeno gledateljstvo nema koncentracije za dublje analize, te atraktivni i šokantni kadrovi s puno krvi, dima i drame koji će privući pozornost gledatelja usprkos tomu što se na konkurentskom kanalu istodobno prikazuju Sopranosi ili utakmica Lige prvaka. Tko god svoje shvaćanje bliskoistočnog sukoba temelji na njihovim reportažama sličan je djetetu koje čita kaubojske stripove i iz njih si stvara sliku o američkoj povijesti.
Prisjetimo se svoje nedavne prošlosti. Zašto je Kanađanima i Boutrosu-Ghaliju bilo tako teško shvatiti što se događalo u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata? Zašto je “međunarodna zajednica” izjednačavala i još uvijek izjednačava granatiranje Dubrovnika i Oluju? Jer su nastojali biti “nepristrani,” uzimali su zaozbiljno sve što su “zaraćene strane” govorile i obećavale i, što je najvažnije, nisu imali pojma o povijesnoj pozadini rata, niti ih je zanimala. Tražili su instant-rješenja na temelju površnih podataka i subjektivnih mišljenja. Nepoznavanje povijesti i težnja za “nepristranošću,” što je često eufemizam za relativizaciju, bili su temelji za donošenje mnoštva pogrješnih, tragičnih, glupih i smiješnih odluka. Na sličan način i kršćani, zbog nepoznavanja povijesnih korijena sukoba i činjenica, mogu donijeti pogrješne i glupe zaključke o Izraelu. Šteta, jer se u većini kršćanskih domova nalazi knjiga izraelske povijesti – Biblija.
Biblija govori o Izraelu
Što je Izrael? Biblija nam govori, a arheologija potvrđuje, da je na području današnjega Izraela postojala židovska država do 70. godine poslije Krista. Njezin najpoznatiji kralj bio je David, autor većine Psalama. Bog je Abrahamu, praocu židovskoga naroda, obećao zemlju “od Rijeke u Egiptu do Eufrata” (Postanak 15:18) i moderni je Izrael smješten otprilike na sredini te lokacije. Obećanje je s Abrahama prešlo na Izaka (mimoišlo je Išmaela), a potom na Jakova i njegovih dvanaest sinova od kojih potječe dvanaest Izraelovih plemena. Bog, suvereni vladar svijeta, odlučio je taj komad zemlje između Egipta i Mezopotamije dati židovskom narodu, i to zauvijek (Postanak 13:15). Kasnije, u priči o Izlasku iz Egipta te u knjigama proroka, nailazimo na mjesta u kojima je Bog zahtijevao od Izraelaca (Hebreja, Židova) vjernost Savezu koji je s njima sklopio, što je bio uvjet da u svojoj zemlji žive u sigurnosti i blagostanju. Biblija nam, međutim, također govori i o Izraelovoj buntovnosti i neposluhu, te Božjoj kazni: vremenski ograničenom protjerivanju iz zemlje. Godine 586. prije Krista uništen je prvi Hram u Jeruzalemu (koji je četiri stoljeća ranije izgradio kralj Salomon), a Izrael je na sedamdeset godina prognan u Babilon. Godine 70. poslije Krista Rimljani su osvojili Jeruzalem i uništili i drugi Hram, te se ta godina općenito smatra početkom velikog izgnanstva Židova iz njihove zemlje, galuta. Godine 132. Židovi su se pod vodstvom Bar-Kohbe pobunili protiv rimske okupacije, no ta je pobuna nakon tri godine ugušena. Rimljani su tada pobili ili protjerali većinu Židova iz njihove zemlje Eretz Izrael, a Jeruzalem, prema nekim izviješćima, preorali. Jeruzalemu su promijenili ime u Aelia Capitolina, a Izraelu u – Palestina. Ime “Palestina” odabrano je radi zatiranja židovskog identiteta – kao što se i danas iz istoga razloga Samarija i Judeja nazivaju Zapadnom obalom. To ime dolazi od Filistejaca, drevnog naroda koji je živio na primorskom području Gaze, Aškelona i Ašdoda, a koji je nekad bio jedan od Izraelovih najljućih neprijatelja. Tako su počele dvije tisuće godina židovskoga izgnanstva; stoljeća patnji, progonstava i neutemeljenih optužbi koji su kulminirali u ubojstvu šest milijuna Židova tijekom Holokausta. Svima se činilo da je Bog zauvijek napustio svoj narod. No nigdje u Bibliji ne nalazimo da im je Bog zaprijetio da će ih zauvijek protjerati ili uništiti. Naprotiv, svaka prijetnja protjerivanjem popraćena je obećanjem da će ih jednoga dana ponovno okupiti u njihovoj zemlji. Jedino “zauvijek” koje vezano uz Židove nalazimo u Bibliji jest ono koje se odnosi na Božju ljubav prema tome narodu, te njihovo vlasništvo nad danom im zemljom. To “zauvijek” još traje.
Moderni cionizam
Sredinom devetnaestoga stoljeća Židovi su se počeli vraćati u “Palestinu,” naseljavati se i osnivati poljoprivredne zajednice koje su kasnije prerasle u popularne kibuce. U to je vrijeme “Palestina,” kao i široka prostranstva oko nje, bila pustoš. Opis toga teritorija zapravo bi se mogao sažeti u četiri riječi “pustinja pod turskom upravom,” što je siguran recept za jad i bijedu. S povratkom Židova u svoju zemlju, pustinja je procvjetala (Izaija 32:15-20; 35:1-2). Jedna od posljedica te transformacije bila je i migracija Arapa iz okolnih krajeva u područja na koja su se nastanili Židovi. Prosperitet židovskih naselja, naime, i njima je omogućio bolje životne uvjete. Izrael je danas pokriven zelenilom gdje god su židovska naselja, uključujući čak i područje oko Mrtvog mora, za koje su svjetski agronomski eksperti, dok ih oči nisu razuvjerile, tvrdili da je zbog visoke koncentracije minerala beznadno neplodno. Susjedne su arapske zemlje, kao i mnoga palestinska područja u samom Izraelu, ostali pustinja.
Tko su Palestinci? Ponajprije, Palestinci nisu nikakvi drevni Filistejci, jer ti već odavno ne postoje, kao što ni u Hrvatskoj ne postoje Iliri. Palestinci su Arapi, a Arapi su u “Palestinu” prvi put masovno stigli s invazijom Islama u sedmom stoljeću poslije Krista. To je dva i pol milenija nakon što je Bog Abrahamu i židovskom narodu obećao tu zemlju, a tisuću i šesto godina nakon što je izraelski kralj David od Jeruzalema učinio svoju prijestolnicu. Palestincima su se do 1948. nazivali i Arapi i Židovi koji su živjeli na današnjem području Izraela i okolice. Nakon uspostave države Izrael 1948., Palestinac, često “palestinski izbjeglica” postaje svaki Arapin koji je u “Palestinu” doselio samo dvije godine ranije, dakle 1946.! Arafatova teza o tisućgodišnjoj palestinskoj-arapskoj civilizaciji na području “Palestine” najobičniji je nonsens. Država “Palestina” nikad nije postojala, kao što nije ni narodnost “Palestinac.”
Kad je Britanija od Turske 1917. osvojila Bliski istok, Balfourovom deklaracijom odlučeno je da se na području današnjega Izraela i današnje Kraljevine Jordana stvori židovska država. Nakon arapskih prosvjeda i diplomatskih spletki, preko 70% područja namijenjenog Židovima pretvoreno je u arapsku državu Transjordaniju, kasnije preimenovanu u Kraljevinu Jordan. Ta kraljevina, koja je bez ikakvih povijesnih korijena, slobodno se može reći predstavlja palestinsku državu. No i ono malo zemlje koja je preostala Židovima, Arapi su tražili za sebe. Kad je u svibnju 1948. proglašena država Izrael, isti je dan pet arapskih država (Egipat, Sirija, Transjordanija, Libanon i Irak) na nju izvršilo invaziju. Arapske su vođe zahtijevale od Arapa-Palestinaca da se na nekoliko dana sklone s puta kako bi oni “pobacali Židove u more.” Plan bacanja Židova u more se, međutim, izjalovio, a ostale su izbjeglice, žrtve arapske agresije, o kojima i dan danas slušamo na vijestima. Istodobno, iz arapskih je zemalja poslije 1948. protjerana većina Židova, a imovina im je oduzeta. Na stotine tisuće njih stiglo je u Izrael kako bi počelo graditi život od početka. To su izbjeglice o kojima, premda ih je prema statistikama UN-a bilo više nego palestinskih, nikada nismo čuli na vijestima.
Nastavak slijedi…
Autor: B. H.
