„Da, milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao.“ (Poslanica Efežanima 2:8-9)
Ja sam bio osoba koja je prezirala vjeru, religiju ili bilo kakav oblik duhovnosti. Mislio sam da je to jednostavno „opijum za mase“ kako su to neki ideološki filozofi davno govorili. Nisam vjerovao u zagrobni život niti u vječnost kao finalno odredište svakog čovjeka. Nisam vjerovao u Boga; niti sam se previše opterećivao tim pitanjima. No, kako je vrijeme prolazilo uvidio sam kako mora postojati nekakav moralni ili duhovni autoritet koji upravlja ovim svijetom. Prepoznao sam jednu potrebu; duboko u sebi, čeznuo sam za pravdom i istinom. No, također sam uvidio kako je ta pravda i istina, veoma relativna promatrajući ih iz različitih svjetonazora. Na primjer: kultura i svjetonazor kojem sam pripadao smatrao je uzimanje droge sasvim normalnom stvari, dok na primjer neki drugi svjetonazori to oštro osuđuju. Ta raznolikost me ustvari sve više i više zbunjivala. Ako nešto što je dobro za jednoga, predstavlja grijeh za drugoga-što je ustvari istina?! Nisam imao odgovor na te stvari.
Sve dok…jedne nedjelje nisam upoznao grupu ljudi različitih pozadina, dobi i kultura, koje su doživjele isti doživljaj. Oni su to nazivali SPASENJEM. Sjećam se-jedne starije gospođe koja mi je prišla i rekla mi je da je bila profesionalni alkoholičar, i da ju je Isus spasio. Druga osoba mi je prišla i rekla mi da je bila ovisnik i da ju je Isus oslobodio. Nitko od tih ljudi se nije osvrnuo na moj izgled, a izgledao sam „šareno“, niti na činjenicu da sam potpuno drugačijeg svjetonazora. Oni su sa mnom dijelili svoj doživljaj sa Isusom. Kasnije sam upoznao još ljudi koji su mi posvjedočili različite priče, no, svi su imali zajednički doživljaj- DA SU SPAŠENI!
Što to znači, biti spašen?! Pitao sam se. Tijekom službe je propovjednik pozvao sve one koji žele biti spašeni da dođu naprijed. Nisam se mnogo dvoumio, jednostavno sam izišao. Na neki način bio sam inspiriran cjelokupnom atmosferom, a i imao sam mnogo potreba. Nas nekolicina stali smo pred propovjednika i čekali. Tada nas je poveo u molitvu, ali prije toga je rekao da molimo tako kao da stojimo pred Bogom. Molio sam ovu molitvu:
Bože, ja iskreno priznajem da sam grešnik, vjerujem da je Isus umro za moje grijehe i uskrsnuo za moje opravdanje. Ponizno Te molim da mi oprostiš grijehe zbog Isusove žrtve i da me po Duhu Svetom učiniš Djetetom Božjim, novim stvorenjem u Kristu Isusu. Isuse od sada ti si moj Gospodar, podređujem se Tebi i Tvojoj riječi i primam vječiti život, spasenje Božje. Oče hvala ti da sam od danas tvoje dijete opran/a od mojih grijeha kroz Kristovu dragocjenu krv. U Isusovo ime amen.
Ponavljao sam te riječi, na izgled se nije ništa dešavalo. Dovršavajući tu molitvu nešto me ispunilo pouzdanjem i znao sam: JA SAM SPAŠEN. Moj um se potpuno pomirio sa tom činjenicom. Prva misao koja je došla u moj um bila je „Od sada više ništa neće biti isto“. Tako je i bilo. Bio sam čovjek koji je pokušavao pobjeći od svoje savjesti i od istine, a sada sam susreo Istinu. Ta me Istina ispunila sigurnošću i radošću. Ta Istina nije samo nekakva ideja, ta Istina je osoba i zove se Isus Krist.
U meni se probudila želja da živim pravedno i istinito prema Njegovom učenju. Počeo sam čitati Bibliju i polako uviđati o čemu se tu stvarno radi. Bog je iscijelio moje tijelo od hepatitisa c i moj um koji je bio uništen zbog čestog uzimanja droge. On je smirio moju agresivnu osobnost i počeo me učiti kako da živim u istini, a ne u lažima.
Ono što me oduvijek odbijalo sada me zadobilo. Nije li to paradoks?
Nisam želio imati veze sa kršćanstvom i Bogom kršćana jer sam mislio da ću se morati svega što volim odreći. No, sada sam dragovoljno predao sve što sam „tako silno volio“ (drogu, laži, alkohol…) jer sam shvatio da sam ustvari bio rob tim stvarima. Bog me spasio od svega toga.
Bila je još jedna stvar koja me odbijala od kršćana. To je bila nekakva nesigurnost u pogledu Boga i Njegovog karaktera. Čuo sam često kako ljudi govore, da je bolest ili slabost volja Božja za njih. Ja sam si mislio: „To nije u redu, kakav je to sadist!“ No, kako sam upoznavao Boga sve više, vidio sam da je On ustvari dobar i da ne želi da ljudi pate. Čitajući Novi Zavjet primijetio sam da je Isus ozdravljao ljude, nije na nikog bacao bolest. Štoviše vidio sam da je Isus tu vlast da ozdravljaju predao ljudima, tako da svaki onaj koji vjeruje u Njega može molitvom za ozdravljenje pomoći bolesnima.
Odbijalo me također i to što mnogi vjernici sa kojima sam prije razgovarao nisu znali hoće li kada umru ići u raj ili pakao. Mnogi su spominjali čistilište kao soluciju. Meni je to bilo poput nekakve lutrije. Razmišljao sam kako nije u redu da ljudi čitav život pokušavaju biti dobri i onda na kraju zbog par grijeha završe u paklu…No, revolucija se dogodila kada sam primio spasenje. Shvatio sam da je ono što ustvari trebam kako bi primio spasenje – VJERA. I to veoma usmjerena vjera – DA JE ISUS UMRO ZA MOJE GRIJEHE I DA JE USKRSNUO. Bog mi je oprostio grijehe, a bilo ih je veoma mnogo, kada sam povjerovao u Njegovog Sina-Isusa Krista. On – Isus je na sebe primio kaznu za moje grijehe, umro je, ali je i uskrsnuo trećeg dana kako bi vječno zastupao za one koji po Njemu dolaze k Bogu. Isus je moj odvjetnik na nebesima. Bog nije moj tužitelj, on je moj Branitelj!
Bog nema favorita, ako se otkrio meni, On se želi otkriti svakome koji mu otvori svoje srce. On ima odgovor na svako pitanje. Otvorite mu svoje srce još danas!
