“I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom tvojim ocima, da te ponizi i da te iskuša te da na kraju budeš sretan. Ne reci tada u svome srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo. Sjeti se Jahve, Boga svoga! Ta on ti je dao snagu da stječeš bogatstvo da tako ispuni – kao što je danas – svoj Savez za koji se zakleo tvojim ocima.” (Ponovljeni zakon 8:12-18)
Ne želim zvučati osuđujuće ili negativno. Ali nije li ovo slika onog što se često dogodi kada ljudi “dobiju ono što žele”. Mi smo skloni zaboraviti Božju dobrotu i milost kada nam život dođe koliko toliko u red koji smo željeli.
Naša sebičnost se često mnogo puta prikrije i zadobije jako pobožan izgled-sve dok… Sve dok ne postignemo određene stvari, tada se ta stvar-skrivena u srcu; počinje očitovati.
Počnemo se ponašati u načelu neovisnosti. Odjednom nam nije toliko bitno da smo revni i žarki za Boga i njegove stvari. Nalazimo izgovore i zaposlimo se drugim stvarima. Ako dozvolimo sebičnosti da nas zatvori u samozadovoljstvo odjednom će se naši prioriteti promijeniti i naša vatra ugasiti.
Vjerujem da nam Bog poručuje da ne zaboravimo vremena naše slabosti i potrebe za njim.
Sebičnost je neprijatelj revnosti. Sebična se osoba ne predaje bez rezerve, ona “kalkulira” i odmiče se od Boga. Ne želi preuzeti odgovornost za nešto drugo što nije povezano s njenom dobrobiti. Bog nas poziva da se obratimo od toga. Bog nas poziva da se vratimo u pomazanje. Da se vratimo na mjesto gdje nam Njegov Duh otkriva našu potrebu za Njim. Gdje će nam Duh Sveti otkriti koliko je još mnogo više u Kristu od onog što trenutno posjedujemo. Postoji glad koju Bog želi izliti na tebe.
Isus im odgovori: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac-Bog – opečati.” Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.” (Ivan 6:26-29)
Sve što je materijalno-imovina, novac, ljudi-to je prolazno. Kad tad će izgubiti sjaj, propasti, prestati živjeti. Naše usmjerenje treba biti nepropadljivi – vječni život. Poznajem mnoge kršćane koji; iako u svome Duhu imaju taj život, no, u tijelu-u svakodnevnom životu nemaju niti fragment te sile i snage života. Mala negativna situacija ih baca i okreće nazad. Postaju depresivni, negativni neki se čak i od Boga okreću. Isus nas poziva da naša djela trebaju imati izvor u našoj vjeri koju imamo u Njega.
Zastanimo malo, utišajmo svoje želje i ciljeve. Okrenimo se ponovno Kristu-neka nam Duh Sveti stavi pomazanje na naše oči da vidimo koliko trebamo Njega. Neka glad za Bogom, pravednošću, mirom, radošću Božjom i silom Božjom ponovo preuzme naše biće. Budimo zahvalni na onome što imamo, što nam je dano da upravljamo time jedno vrijeme dok smo na licu zemlje. Budimo mudri upravitelji vremena koje nam je dano na ovom svijetu.
“Zato ne gledamo na ono što je vidljivo, nego na nevidljivo. Jer to što je vidljivo će proći, a nevidljivo je vječno.” (Druga poslanica Korinćanima 4:18, CKK)
Autor: Petar Fabijanić
