Nedavno sam prisustvovala raspravi o homoseksualizmu. Ljudi koji ne vjeruju u Boga uglavnom odobravaju homoseksualizam i smatraju ga skoro pa nekom kulturnom, demokratskom tekovinom. Nižu razne argumente u prilog tom životnom izboru pa tako neki smatraju da svatko ima pravo na svoje mišljenje, izbor i slobodnu volju i po tom pitanju, dok drugi naglašavaju da je ipak naposljetku najvažnija ljubav, a u tim odnosima je prepoznaju.
Ipak, većina tih ljudi osjeća nelagodu u susretu sa homoseksualcima i slaže se da to nije prirodno i normalno. Nitko to ne bi poželio svome djetetu, zar ne?
Mediji pak stvaraju drugačiju sliku. U nastojanju da se spriječi diskriminacija te skupine čini se da se njihov „životni stil“ nameće ostatku društva kao normalan. To više i nije „obrana svojih prava“ zar ne? Tako je primjerice prije kojih mjesec dana na televiziji prikazivan film o čovjeku koji je napunivši svoje kasne četrdesete i osnovavši obitelj shvatio da je cijelog života želio postati žena, te je na koncu to i postigao uz podršku svoje supruge (?!), liječničke operacije i uzimanjem ženskih hormona. U isto to vrijeme drugi dan bio je film o srednjoškolki koja je shvatila da je privlače djevojke.
Termin u koji su ti filmovi prikazivani je rano poslijepodne, pa se samo po sebi nameće pitanje kakvu poruku šaljemo onima koji u to vrijeme i gledaju televiziju – djeci i mladima. Očito im se nameće da homoseksualizam prihvate kao nešto normalno u društvu, pa prema tome i pred Bogom. Ljudi doista nastoje Bogu objasniti kako ih je sazdao i koje su im „prirodne sklonosti“. No, što o svemu tome misli Bog?
U poslanici Rimljanima apostol Pavao govorio o posljedicama grijeha:
“Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnog Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći, tako da sami obeščašćuju svoja tjelesa; njih koji su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju umjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek. Amen.
Zato ih je Bog predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim, jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći muškarci s muškarcima – sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude.” (Poslanica Rimljanima 1 : 22 – 27)
Jasnije od ovoga valjda ne može. Za Boga su homoseksualne sklonosti zastranjene od onoga kako je ljude stvorio i za što ih je zamislio. Ne samo da je grijeh, već je i posljedica drugih grijeha. Homoseksualizam je i duh, pa tko se nađe u društvu ljudi koji su pod njegovim utjecajem i sam biva često napadan kroz misli i osjećaje prema tim ili drugim ljudima istoga spola. „Bog kažnjava i osuđuje grijeh“ reći će neki i to jeste istina, ali prije toga Bog se trudi ljude izvesti na pravi put na kojem će od tih duhova i napada biti zaštićeni. Bog uporno voli grešnika. To potvrđuje i slijedeći stih: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u Nj vjeruje nego da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3 : 16)
To je stav koji i mi trebamo imati kada se susrećemo sa takvim pojavama i ljudima. Istina jeste da je to grijeh, ali naš Bog je dovoljno moćan da pomogne onima koji s time imaju problema te da muškarac ili žena budu onakvi kakvima ih je On zamislio. Amen.
Autor: I. N.
