Nekoliko mjeseci prije početka mog novog života s Isusom krenula sam trenirati Ju-jitsu. Razlog je bio nešto dosta uznemirujuće što se tada događalo u mom životu što je uzrokovalo strah kada bih se noću sama kretala ulicama. S prijateljicom sam krenula na tečaj samoobrane koji je koristio tehnike Ju-jitsu a nakon tečaja smo ga počele i trenirati.
U kratko vrijeme sam se posve zaljubila u Ju-jitsu. Ono je bilo potpuna suprotnost mojoj osobnosti i karakteru, sve ono što ja nisam. Bavljenje tim sportom i sprej za samoobranu koju mi je tada poklonio prijatelj, davali su mi osjećaj sigurnosti i snage.
Nakon dolaska Isusa u moj život, čitajući Bibliju, kršćanske knjige i slušajući propovijedi shvatila sam da moje simpatije prema Ju-jitsu imaju krivi element, a to je bilo da sam svoju snagu i sigurnost tražila u toj borilačkoj vještini a ne u Bogu. Moja vjera da će me Bog štititi i paziti je u tom trenutku bila vrlo mala, početnička. Prestala sam trenirati, a ubrzo su mi pri ulasku u Australiju konfiscirali sprej za samoobranu, tako da sam se odlučila upustiti u pustolovinu „vjerovati samo Bogu“.
U borilačkim vještinama često je prisutno više elemenata od samo jednog gore nabrojanog koji su razlog zašto bi kršćani trebali provjeriti i dobro razmisliti prije nego se počnu baviti takvim disciplinama. Ove vještine znaju biti zbunjujuće za nas jer potiču od istočnih religija i postavljaju pitanje da li su one trojanski konj među kršćanima koji će na mala vrata uvesti pogrešnu duhovnost ili filozofske stavove istočnih religija.
Iako ih ima vrlo mnogo, najpopularnije borilačke vještine su one koje potječu iz azijskih zemalja (aikido, ju-jitsu, karate, kung fu, Tai Chi, kendo, taekwondo, džudo). Sve azijske borilačke vještine vuku korijene iz davne Indije kada su služile primarno kao način ujedinjenja uma i tijela odnosno usklađenja unutrašnje energije svakog čovjeka. Takve pripreme uma za borbu (meditacija, postizanje unutarnjeg smirenja, „buđenje latentne snage“) svakako nisu Božja volja za svoju djecu i kršćani bi trebali izbjegavati vještine koje otvoreno prakticiraju ove okultne duhovnosti unutar treninga.
Kroz povijest su neke tradicionalne borilačke vještine izbacile duhovni aspekt i počele se prakticirati kao sport s jasno definiranim pravilima. To je doprinijelo smanjenju broja duhovno orijentirane prakse no nije potpuno očistilo borilačke vještine od svih upitnih elemenata. Naime, u prošlosti su sve temeljne „stare“ i originalne borilačke vještine imale slične ciljeve: fizički poraz druge osobe ili braniti sebe/druge od fizičke prijetnje. Vještine koje u sebi sadrže cilj fizičkog poraza druge osobe i agresiju su većinom izbačene iz modernih borilačkih sportova, iako se individualno mogu zlorabiti. Danas se one uglavnom koriste u svrhu samoobrane što moraju i ostati jer treba izbjegavati svaku dehumanizaciju napadača kao ljudskog bića.
Tema borilačkih vještina je u kršćanskim krugovima dosta aktualna, vuče za sobom različita tumačenja, mišljenja i stavove, no ono što je zajedničko svima je suglasnost oko odbijanja utjecaja istočnjačkih učenja kojima su prožete ove vještine. Većina borilačkih temeljnih teorija su duboko ukorijenjene u uvjerenja istočnih religija i misticizama. Najspecifičniji je budizam, a slijede ga i hinduizam, taoizam, konficijanizam, dok druge vještine slijede određene kodekse časti. Kršćanin uključen u borilačke vještine trebao bi biti svjestan čemu je njegov um izložen i razlikovati takve filozofije od biblijskih učenja. Veći problem je s djecom koja u toj dobi još uvijek ne znaju dobro Riječ da bi ovo mogli kvalitetno razlikovati.
Ukoliko se bave rekreacijski, kršćani bi donekle trebali uspjeti objektivno sagledati sve elemente i utvrditi da li je to samo sport ili postoji nešto više, poput duhovne prakse ili istočne religioznosti. Međutim, ukoliko netko želi zakoračiti još dublje u borilačke vještine i baviti se profesionalno, teško da može odbiti (ne samo odvojiti) duhovni i religijski element. Tada to postaje životni stil i filozofija gdje nije moguće zagrabiti po površini već živjeti ono što ta vještina jeste u cijelosti. Gledajući filmove Stevena Seagala i Bruce Leeja bombardirani smo budističkim učenjima, primijetili neki to ili ne, jer su oni učeći borilačke vještine prihvatili takav način života kako bi (oni vjeruju) povećali svoju spretnost, brzinu, snagu i točnost.
Među svim gore nabrojanim elementima, postoje i oni individualni jer kršćani mogu osobno razviti različite pogrešne stavove prema borilačkim vještinama, kao npr. praviti idolopoklonstvo od njih. Što se tiče moje Ju-jitsu faze s početka priče, od nje je prošlo 5 godina i tek nedavno sam shvatila koliko mi je vjera u Božju zaštitu postala svakodnevica, kad sam prije ulaska u jednu zgradu srela djevojku koja zbog straha nije htjela ući sama i otići na 3. kat. Ona je mene smatrala svojim štitom i penjala se stubama za mnom. Do tog trenutka nisam bila svjesna da je moja avantura „vjerovati samo Bogu“ zapravo postala moj život. Kroz godine, vjera u Božju ljubav i njegovu Riječ učinila je više za moju sigurnost nego da sam postala državni prvak u Ju-jitsu.
»Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim.“
(Izaija 43:1-4)
„Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmaći od tebe, nit će se pokolebati moj savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao. Odbaci tjeskobu, nemaš se čega bojati, odbaci strah jer ti se neće primaći. Ako li te napadnu, neće doći od mene; tko se na te digne, zbog tebe će pasti. Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano.“
(Izaija 54:10-17)
Autori: I. Š.
