Kad mi se 1986. ukazao Gospodin Isus Krist, sjedio sam u fotelji. On je stajao ispred mene, malo s moje lijeve strane. Mislio sam da je došao odgovoriti na jednu od mojih molitvi – a ta je bila da posjetim nebo.

 

I.

Tako da sam ja ispružio ruku i rekao Gospodinu, “Spreman sam poći”. Gospodin mi se nasmiješio i rekao da još nije vrijeme. Počeo je govoriti o drugim stvarima, poput pomazanja Svetog Duha.

Rane 1994., kad smo objavili da će to biti godina posjeta, u svom duhu ja sam znao da će moje molitve biti uslišane. Nisam znao točno kad, ali znao sam da će to biti te godine.

Negdje početkom travnja 1994. godine, moj duh se našao u nebeskim prostorima. To je bilo tako brzo, iznenadno. Nisam imao vremena vidjeti bilo što na putu, a nisam vidio ni druge dijelove neba. Nisam čak vidio ni biserna vrata – našao sam se točno u sobi Božjeg prijestolja.

Na neki način Bog zna sve želje naših srca, i On je znao da će dolazak pred Božje prijestolje zadovoljiti moje najdublje čežnje. U meni je bila svjesnost da sveti u nebu znaju da sam ja tamo. Čini se da ljudi u nebu znaju što se događa u našem duhu. Oni znaju hodaš li ti s Gospodinom ili ne. Oni mogu osjetiti tvoj duhovni razvoj i rast. Kad se bilo što duhovno uskoro treba dogoditi u tvom životu, čini se da i to znaju. Neki moji prijatelji i voljene osobe koje su u nebu znali su da sam ja tamo. Ta svjesnost bila je moja prva spoznaja kad sam došao tamo. Svjesnost o njima je kao da si im vrlo blizu, čak i ako si možda vrlo daleko od njih. U nebu nema udaljenosti.

Prva stvar koju sam učinio u toj prostoriji u kojoj je Božje prijestolje je bila da sam pao pred Bogom i počeo plakati, ustvari roniti suze jer sam osjetio Božju ljubav i milost. Usred veličanstvene Božje prisutnosti shvatio sam da je On ispunio svako obećanje i svaku riječ koju je izgovorio nad mojim životom. Sve za čime ti čezneš, ako ustrajno, bez prestanka moliš i vjeruješ Božjoj riječi i ne dopustiš sumnji i strahu da ti to ukradu, Bog će ti dati. Ponekad je za odgovor na molitvu potrebno vrijeme, ali on će uvijek doći.

U Njegovoj prisutnosti bila je svjesnost da je najvažnija stvar u vezi Božjih posjeta ta da to bude u pravo vrijeme. Nije stvar samo u pripremi za to, što ipak je važno jer moramo imati ispravno srce pred Bogom. Nije stvar u tome koliko si svet ili duhovan, ili koliko si dobrih djela učinio za Boga, nego u tome da se ispuni punina Božjeg vremena koja određuje kad će te Bog posjetiti. Bog ima mjesto i vrijeme za to.

Razlog zbog kojeg je Bog čekao do 1994. da mi se očituje bio je taj što je postojalo duhovno znanje u kojem je želio da se utvrdim prije nego što mi objavi stvari koje sam trebao vidjeti u nebu. Razlog je bio da učini taj posjet trajnim u mom životu. Vjerujem da, da me Bog posjetio ranije, ne bih bio duhovno spreman. Na to mislim kad kažem da je postojalo pravo vrijeme za to. Ne možemo si priuštiti da budemo nervozni u vezi s Božjim posjetima u naš život na bilo koji način. Trebamo Mu reći: “Gospodine, nije važno kad ćeš se manifestirati i na koji način, mi samo želimo biti u savršenoj Božjoj volji da primimo prave stvari u pravo vrijeme.” Ako nije Božje vrijeme za posjet u tvom životu, i kad bi se posjet dogodio (a neće), njegov utjecaj ne bi bio trajan.

Zatim, dobio sam razumijevanje da Bog Otac, Gospodin Isus i Sveti Duh nemaju kuću ni mjesto gdje borave, za razliku od svetih u nebu koji imaju kuće u kojima žive. Bio sam iznenađen činjenicom da je soba Božjeg prijestolja zapravo Božja kuća. To je mjesto u kojem On živi. Soba s Božjim prijestoljem je Božja kuća. Mi znamo da je cijelo nebo Njegovo boravište, ali soba s prijestoljem je mjesto gdje On živi. U Ivanu 14:1, Isus je rekao da u Očevoj kući ima mnogo stanova. Nebo je Božja kuća.

Nigdje u Bibliji ne možemo pročitati da Isus ima stan ili da Otac ima posebno mjesto u kojem se povremeno odmara ili radi što želi. Prostorija u kojoj je prijestolje je mjesto gdje On prebiva. To je Njegova dnevna soba, spavaća soba i ured, gdje trajno boravi.

Slijedeća svjesnost koju sam imao je da je Bog izvor sveg svjetla u cijelom nebu. Biblija kaže da u nebu nema sunca jer ga obasjava slava Božja. U Riječi čitamo da anđeli isijavaju svjetlo, da njihova prisutnost širi sjaj oko njih. U nebu, anđeli sjaje različitim intenzitetima, ali ja sam bio svjestan da je sva ta svjetlost i sjaj Božjeg stvorenja u nebu – anđela, svetih i drugih, samo odsjaj. Ta svjesnost je u meni bila vrlo jaka.

Sve što sam mogao vidjeti u nebu građeno je od duhovnih tvari kao što su pravednost, slavljenje itd. Sve ovo su žive tvari. Kad obožavamo Boga, to su tvari koje od našeg duha idu prema Bogu. Isus je rekao bogatom mladiću u Luki 18:22 da proda sve što ima i podijeli siromasima i da će tada imati nagradu u nebu.

Najvažnija stvar u vezi davanja i primanja i činjenja bilo kakvih dobrih djela nisu sama ta djela ni bilo što što mi radimo. Stav tvog srca određuje nagradu. Kad mi dajemo i činimo dobro, i stav srca je ispravan, postoji određena duhovna sila i tvar koja onda iz našeg duha ide k Bogu.

U Filipljanima 4:18, Pavao govori Filipljanima da su njihovi prilozi koje su mu dali bili ugodan, slatki miris Bogu. Imali su opipljive duhovne tvari. Kad je Noa prinio životinjsku žrtvu Bogu nakon što je izašao iz Arke, ispravan stav Noinog srca bio je ugodan miris Bogu – a ne miris zapaljene životinjske žrtve (što vjerovatno uopće nije imalo lijep miris). Noini ispravni stavovi srca bili su izvor duhovnih tvari koje su uzašle prema Bogu.

U Otkrivenju 19 piše da su bijele haljine u nebu zapravo pravedna djela svetih. To znači da će svako dobro djelo koje učiniš za Boga biti tvoj duhovni depozit u nebu. U Izaiji 61 čitamo o haljinama spasenja. U Otkrivenju se spominju molitve svetih koje se uzdižu u nebo. Ti ispravni stavovi srca svetih kad čine duhovna djela na zemlji proizvode tvari od kojih su u nebu izgrađeni stanovi, nebeske nagrade, krune, odjeća itd.

 

II.

Vrlo je važno da bilo što što radiš za Boga bude s ispravnim stavom srca, da to bude učinjeno iz ljubavi prema Bogu i ljudima – tada će “punina” duhovnih tvari iz tvog srca ići k Bogu i izgraditi tvoje nebeske nagrade.

Nebeska odjeća ne može sama od sebe proizvesti svjetlo. Ona je isto što i mjesec suncu. Svjetlost i sjaj mjeseca su ovisni o suncu. Na isti način sjaj anđela i nebeske odjeće svetih su odsjaj Božje slave. Bio sam potpuno svjestan da kad bi Bog nekako zaustavio to svjetlo koje dolazi s Prijestolja, svaki anđeo, biljka i bilo što u nebu bi se “ugasili”. Ne bi više bilo svog tog sjaja.

Dok sam promatrao slavu Božju, bio sam potpuno svjestan toga tko sam ja, što sam ja, kakvu odjeću nosim, što nose sveti u nebu, i toga da je sva svjetlost bilo čega što okružuje Prijestolje samo odsjaj. Doslovno se može reći da je Njegov život u nama. To je zbog neprekidne pulsirajuće rijeke koja ne prestaje teći s Božjeg prijestolja i obasjava svaki život u nebu. Slava i život u nebu su jedno. Imati život je imati slavu. Imati slavu je imati život.

Još jedna stvar koje sam bio potpuno svjestan u nebu je da se odjeća tamo neprestano mijenja za različite svrhe. Nemamo istu odjeću za 10,000 puta 10,000 godina u nebu. Postoje različite vrste odjeće koju nosimo i one su odraz Boga i onoga što On radi. Na zemlji, neki ljudi nose određenu odjeću da naglase svoj položaj i rang. U nebu, to je isto tako s jednom iznimkom. Na zemlji, mnoge uniforme su neudobne i većina ljudi radije nosi običnu, neformalnu odjeću. U nebu je svaka vrsta odjeće savršeno udobna. U nebu, dvoje je jedno. Svaka vrsta odjeće je izraz različitih položaja i poslova anđela, zbog različitih vrsta poslova koje rade. Bio sam stvarno zaprepašten kad sam vidio što se događa. Nisam znao da anđeli mijenjaju odjeću. Oni nemaju garderobu u smislu kao mi ovdje na zemlji. Vidio sam da, kad bi anđeli došli u sobu Prijestolja po zadatak, ponijeli bi sa sobom različite stvari. Ponekad bi uzeli mačeve, ponekad vazu, ili različite stvari da ih odnesu ljudima na zemlji.

I svaka od tih stvari je snažno, moćno udjeljivanje darova ili supstanci. To je doslovno tako u duhovnom svijetu, iako je za nas, kad to primimo, to samo jedan osjećaj u našem duhu. Kada primiš dar od Boga, naprimjer prsten, to znači da ti Bog doslovno pošalje prsten iako ti možda samo osjetiš udjeljivanje pomazanja.

U duhovnom području postoji mnogo, mnogo vrsta darova koje Bog šalje svojim ljudima, a anđeli imaju zadatak odnijeti ih. Kako su anđeli dolazili blizu sobe Prijestolja, njihova odjeća bi se trenutno mijenjala i oni bi odmarširali ispred Božjeg prijestolja sa svojim poslanjem.

Nakon što sam neko vrijeme plakao pred sobom Božjeg prijestolja, Isus je zakoračio sa Njegovog prijestolja i pozvao me da ja sjednem tamo (!!!). Počeo sam odgovarati, “Gospodine, ja…”. Ispunio me osjećaj strahopoštovanja, ne zbog nevoljnosti da Ga poslušam, nego više zato što sam htio reći da je to što traži ipak previše. Znao sam da Riječ Božja kaže (Ef 2:4-7) da ‘smo postavljeni na nebeskim prostorima u Kristu Isusu’, ali ipak, ovo je nebo i ne možeš samo tako sjesti na Božje prijestolje. Ali, On je uzeo moju ruku i postavio me na svoje Prijestolje.

Ovako je bilo sjediti na Božjem Prijestolju. Prošlost, sadašnjost i budućnost su nestali. To je bilo kao si ušao u područje gdje je sve iz prošlosti i sve iz budućnosti kao sadašnjost. Nema vremena. Ne osjećaš vrijeme. I sve što je Bog rekao sa Prijestolja preko proroka, i sve ono što je Isus rekao dok je bio na zemlji da će se dogoditi. Bio sam svjestan da Isus i Otac ne moraju ni podići prst da učine da se riječ Božja obistini. Moć i djelovanje izgovorene Riječi Božje, čak i ako je izgovorena jako davno je tako snažna.

Na Isusovom Prijestolju se može osjetiti strašna moć Riječi. Tamo ti jednostavno znaš da se izgovorena Riječ Božja ili ispunila ili će se ispuniti. Bio sam svjestan da je to riješena stvar, gotova i završena. Svjesnost te moći koja izvire s Isusovog Prijestolja i koja može uzrokovati ispunjenje izgovorene Riječi Božje je bila potpuno stvarna.

Moć Riječi koja je išla naprijed poput kraljeve zapovijedi je takva da sve što Isus treba raditi je jednostavno sjediti na Prijestolju i kraljevati, i Riječ će se ispuniti (Heb 1:5-8). S Prijestolja teče autoritet, moć koja zahvaća i pod čijom je vlasti sve.

Jedini razlog zbog kojeg Bog koristi anđele i svete nije što On u sebi ne bi imao dovoljno moći za učiniti što je potrebno, nego da nam da priliku da iskusimo kako je činiti Njegove stvari iz Njegove perspektive. Prije nego što su postojali anđeli, Bog je imao sposobnost da dozove u postojanje bilo što. Istu tu sposobnost On ima još uvijek. Iz Isusovog Prijestolja izlazi tako intenzivna moć koja pritišće svakog čovjeka, muškarca, ženu i dijete, i sve što je na zemlji, da se suobličava volji Božjoj.

Bog ima svoje anđele koji obavljaju Njegov posao. Ali Božja moć je takva da bi On sve mogao učiniti bez anđela. Bog je osoba s takvom moći da je sve što treba učiniti reći riječ, i to je učinjeno. Znamo da se to dogodilo u Postanku, kada je Bog rekao i sve je postalo.

“Jer On treba kraljevati dok ne položi sve neprijatelje pod svoje noge. (1. Kor 15:25-27) Posljednji neprijatelj koji se zbacuje bit će smrt. Jer sve podloži pod noge Njegove. A kad reče: ‘Sve je podloženo’, jasno – sve osim Onoga koji Mu je sve podložio.” Njegov boravak na Prijestolju stvara pritisak na sve stvari da se podlože pod Njegove noge.

Isus je rekao (Marko 11:23-24) ako vjeruješ to što govoriš i nemaš sumnju u svom srcu, planina će se baciti u more kad joj progovoriš. Ovaj stih govori da, kad progovoriš planini i vjeruješ u to što govoriš, to će staviti pritisak na planinu da se pomakne. Upravo je tako u sobi Prijestolja. Zbog intenzivne i strašne Božje moći nisam to mogao dugo izdržati.

Postoji još jedna stvar u vezi Prijestolja. Mi imamo običaj misliti da sve stvari okružuju Božje prijestolje. A ispred Prijestolja je stakleno more, poput kristala. Ali nije baš tako. Nisam mogao vidjeti što je iza Božjeg prijestolja. Ako bih uzeo stolicu i sjeo na nju, mogao bih vidjeti svuda okolo, pa i iza. Ali ovo je bilo kao neka vrsta životne slave koja teče s Prijestolja. Kao da je Prijestolje spojeno s vječnosti. Iza Prijestolja je vječnost. Možeš vidjeti daleko koliko želiš, dalje od prirodnog. Nema granice životu koji izlazi iz Prijestolja.

To je bilo poput gledanja u vječnost. Ne može se vidjeti kraj.

 

III.

Bilo je veličanstveno znati kako je moćan i velik naš Svemogući Bog. Gledanje vječnosti (beskonačnosti) je kao da staviš dva ogledala nasuprot jedno drugom, i onda možeš gledati daleko koliko želiš, nema kraja.

Unutar samog neba, izgledalo mi je kao da postoje različiti stupnjevi neba. Unutar svakog bila je prisutna manifestacija Boga. To nije kao da postoje različiti stupnjevi slave i unutar svakog je Božje prijestolje.

Postoji samo jedan stupanj, jedna razina, na kojem je Prijestolje, ali kad bi recimo bio na nižoj razini i približavao se Bogu s te razine, još uvijek bi vidio Božje prijestolje, ali tvoj doživljaj bi bio drugačiji. To je isto Prijestolje, ali reflektirano kroz, naprimjer, sedam stupnjeva slave, i ti bi ga vidio na drugačiji način od mene. Bio sam vrlo svjestan da vjernici mogu doći k Božjem prijestolju i vidjeti njegove druge dijelove od onih koje sam ja vidio. To me jako iznenadilo. To je kao da imamo mnogo slojeva stakla na različitim stupnjevima prozirnosti. Pretpostavimo da stavim sijalicu ispred različitih stakala. Onda bi mogao vidjeti sijalicu u različitim stupnjevima u skladu s različitim stupnjevima prozirnosti stakala. Kad bi bio na nižoj razini još uvijek bi vidio sijalicu ali to ne bi bilo kao odraz nego kao da ju gledaš u hologramu. Na zemlji bi ju vidio kao odraz. Ali u nebu, kad bi se približavao Prijestolju s niže razine, to bi bilo kao da vidiš da je svjetlo tamo ali ti znaš da ga gledaš s nekog drugog nivoa.

Zato što je prošlo kroz različite stupnjeve slave i ti ga gledaš s najniže razine, vidjet ćeš Božje prijestolje drugačije. Ljudi se mogu približiti Prijestolju na različitim razinama. Kad si na najvišoj, možeš početi razumijevati kako je gledati ga s drugih razina.

Dakle, u Dječjem raju, oni će također imati manifestaciju sobe Božjeg prijestolja, ali na drugačijem nivou.

Soba Božjeg prijestolja nije statična, ne ostaje ista u smislu da cijelo vrijeme vidiš samo slavu Božju i njezin sjaj. Na Prijestolju se u različito vrijeme događaju različite stvari. Nakon iskustva da sam sjedio s Isusom, dozvolio mi je da stojim i promatram sve te stvari.

Kad je Ilija rekao, “Stojim u Božjoj prisutnosti”, počeo sam shvaćati na što je mislio. To je značilo stojati u Božjoj prisutnosti i moći samo promatrati sve aktivnosti koje se odvijaju u nebu. Nebo je pčelinja košnica aktivnosti. Različite stvari su dolazile k Božjem prijestolju i također odlazile od njega. Kad god bi ljudi na zemlji obožavali Boga i pjevali kako je velik naš Bog, Isus naš Kralj i Zapovjednik, pojavila bi se vrsta slave koja odražava Njegovu osobinu kralja, Njegov autoritet i moć u kraljevskom smislu, i sve to u različitim nijansama. A kad bi ljudi pjevali o Bogu ljubavi, o Božjem očinstvu, onda bi soba Prijestolja sjala drugačijim sjajem i mogla se vidjeti nježna, topla ljubav kako teče s Prijestolja. Bog je ono što mi kažemo da je On. I ono što nam Bog manifestira na Prijestolju je ono što mi vidimo i kažemo o Njemu na zemlji.

Kad Ga poznaš kao Jahve Jiru i zoveš Ga Jahve Jira, On postaje Jahve Jira za tebe. Kad Ga zoveš Jahve Shammah, On postaje Jahve Shammah za tebe, i ti ćeš imati blizinu Njegove nježnosti. Kad Ga zoveš Jahve Tsidkenu, Pravednost Božja počne dolaziti. Kojim god atributom zoveš Boga, Njegova manifestacija se mijenja u skladu s tim. Bio sam zapanjen kako je Božje prijestolje mijenjalo manifestacije slave u skladu s obožavanjem Njegovog naroda. Upravo zato je Bog objavio svoje ime kao JA SAM koji JESAM. Kada dodaš što god shvatiš riječima JA SAM, On se manifestira u skladu s tim jer je On Alfa i Omega.

Koje god ime koristiš kada govoriš o Bogu u skladu sa svojim otkrivenjem, to je ono što On je, jer On sadrži sve od Alfe do Omege onoga što ti možeš razumjeti, čak i daleko više od onoga što možeš vidjeti i o čemu možeš misliti. Otkrivenje 4: 11:, “Dostojan si, Gospodine, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si stvorio sve, i tvojom voljom i radi tvog zadovoljstva sve je stvoreno.”

Gospodin Isus se pojavio kao Janje Božje. To je bila soba Prijestolja. Mi znamo Isusa u obliku proslavljenog čovjeka. Ali pogledajmo, On se drugačije pojavljuje u Otkrivenju 5: 6, “I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića stoji, kao zaklan, Jaganjac sa sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam duhova Božjih, po svoj zemlji poslanih.” Uoči da je Isus predstavljao nešto drugo. On nije samo predstavljao čovjeka koji sjedi zdesna Bogu, nego je sad činio nešto drugačije zbog sudbine svih naroda i to je bila potpuna manifestacija koja je bila poput janjeta.

U Otkrivenju 5: 12 opisuje se obožavanje Jaganjca. O čemu god mi pjevamo, nebo to počinje očitovati i slava Gospodnja počinje isijavati u skladu s velikim JA SAM koji JESAM. To ne znači da Ga mi mijenjamo, jer On se ne mijenja, nego primamo od Njega ono što vidimo i kažemo o Bogu. Ne govori o Bogu kako ti kaže tvoj ograničeni (nesavršeni) um. Govori ono što Riječ kaže da On je i On će biti sve što jest i prema tebi.

Povremeno je očitovanje slave Božje bilo tako snažno da sam se osjećao kao da sam u peći i nisam mogao ni vidjeti Božje lice. Sunce konstantno izbacuje sunčeve baklje i, prema znanstvenicima, postoje 11-godišnji ciklusi tijekom kojih se na suncu pojavljuje više sunčevih pjega. To je samo mala ilustracija vatrenih stvari koje se stalno odvijaju na Božjem prijestolju. Haleluja!

 

IV.

Na neki način ono što mi duhovno radimo na zemlji uzrokuje manifestacije na Božjem prijestolju. U nebu, jedno od najzaposlenijih razdoblja je kad se odvijaju razne aktivnosti sa svetima na zemlji.

Nedjelja nije vrlo zaposlen dan samo na zemlji, jer mnogi vjernici širom svijeta obožavaju Boga. Bogu ugađa kad se na zemlji odvijaju duhovne aktivnosti. Vidio sam stvari kako sa zemlje dolaze prema nebu. Te stvari su bile tvari od našeg slavljenja, molitava, žrtava, davanja, ispravnih stavova naših srca opisanih ranije, koje idu k Bogu za vrijeme slavljenja.

To nije bilo samo jednosmjerno, od dolje prema gore, nego dvosmjerni promet – zrake svjetla koje su dolazile gore prema nebu i zrake svjetla iz neba prema dolje. Te zrake sa zemlje su bile tvari koje su stvorile aktivnost u nebu i anđeli Božji su uzimali te tvari svetih i donosili ih Bogu kao stvarne prinose pred Njim. O, kako su Božja djela veličanstvena!

Jedna od najdivnijih stvari koje je Bog podijelio sa mnom na Prijestolju je da mi je dao proviriti u ono što će biti moj posao u nebu. Već je sad tako predivno saznati što je Božja volja za tebe ovdje na zemlji. Bilo je tako slavno znati da Bog ne želi samo da mi posjetimo Njegovo prijestolje. On želi da soba Njegovog prijestolja bude naš dom. I ja sam počeo shvaćati o čemu je On govorio – da mi ne idemo posjetiti Boga u nebo s vremena na vrijeme i onda se vratiti na zemlju obavljati naše zemaljske dužnosti i odgovornosti. Naime, Efežanima 2: 6 kaže suprotno, “…s Njim nas uskrisi i posadi na nebesima u Kristu.”

Najdivnija poruka koju je Bog dao je da je nebo već sada naš dom bez obzira što su naša fizička tijela ovdje na zemlji. Efežanima 2 je u prošlom vremenu. Nije, “bit ćemo”. Naši duhovi mogu zapravo ostati tamo. Bog mi je dao razumijevanje da moj duh može ostati tamo, dok je moje tijelo ovdje dolje na zemlji. S vremena na vrijeme naši duhovi moraju sići na ovu zemlju da ispune naše zemaljske dužnosti, ali mi se trebamo vratiti gore.

Ne bismo trebali posjećivati Boga u nebo s vremena na vrijeme. Umjesto toga, trebalo bi biti suprotno. Ono što je Bog mislio je da naši duhovi mogu biti tamo. Autoritet koji imamo na ovoj zemlji je jednak tome koliko naši duhovi borave u nebeskim prostorima (Efežanima 1: 20-23). Ova poglavarstva i vlasti su demonske sile koje su se postavile gore u atmosferi zemlje da blokiraju slavu Božju da dođe do nas i da nas ometu u dohvaćanju Njegove slave.

Naši duhovi mogu biti povučeni dolje našom dušom i našim tijelom ako mi to dopustimo. Onda nikad ne možemo pobjeći gravitacijskom privlačenju zakona grijeha i smrti. Ipak, naši duhovi se mogu uzdići visoko iznad toga. Razlog zbog kojeg Bog želi da budemo visoko gore je što se onda naši duhovi mogu boriti s poglavarstvima, vlastima i zlim duhovima. Onda možemo početi utjecati na sotonino prijestolje. Mnogi kršćani se bore s nižim razinama. To je samo puškaranje s neprijateljem. Ali, Bog želi da uđemo u pobjedonosni rat i nadvladamo neprijatelja. Dok jaki čovjek nije svezan, ne možemo mu oplijeniti pokućstvo. Za primjer, kad je Isus istjerao legiju iz opsjednutog čovjeka, progovorio je samo glavnom duhu. On nije govorio drugim, manjim demonima.

Mnogi kršćani se hrvaju s manjim demonima niže vrste, i onda nemaju pobjedu u svojim životima jer ne idu gore k Prijestolju. Što više gore idemo, imamo veći autoritet (Efežanima 6: 12-14). Jedini način na koji možemo nadvladati ove moćne demone je da budemo u nebeskim prostorima (Efežanima 3: 9-10). Jedini način na koji možemo uzdrmati nacije svijeta je da uzdrmamo demonske sile koje vladaju nad tim nacijama. Kad se počnemo uzdizati gore, demonske moći počinju prepoznavati Božji autoritet jer sad mi dolazimo s Božjeg prijestolja. Zato su demoni poznavali Pavla dovoljno dobro da uzviknu njegovo ime (Djela 19: 15).

Ilija je imao takav autoritet nad prirodnom zemljom jer je on uvijek govorio, “stojim u Božjoj prisutnosti”. Zato je on imao takvu moć nad vremenom i prirodom, jer njegov duh nije bio dolje na zemlji. Njegov duh je na neki način uzašao gore. Razlog je što je on hodao tao blizu Bogu. Danas, Bog ne želi jednog Iliju. On želi mnogo Ilija. On želi da Njegova crkva bude u nebeskim prostorima. Nebeske blagoslove primamo samo kad smo u nebeskim prostorima. Onda iz nebeskih prostora naš duh silazi s nebeskim blagoslovima i ti blagoslovi djeluju na zemlji u našem fizičkom tijelu.

Nije ispravno reći da ako si nebeski orijentiran, na zemlji nisi od koristi. Mi možemo biti tako orijentirani na zemaljsko da smo za nebeske stvari beskorisni. Ono što Bog želi nije sanjarenje. Ako nisi u nebeskim prostorima, onda si samo kao crv na ovoj zemlji, bez pravog utjecaja na nju. Cilj ove poruke je, “Crkvo, soba Božjeg prijestolja je predviđena da sada bude tvoj dom.”

 

Autor: Johann Melchizedek Peter