Svaki put kad upoznam nekoga u crkvi i pita me – a koje je tvoje svjedočanstvo? kako si se ti spasila? ja se nekako smrznem. Brbljavica sam inače, nisam sramežljiva po prirodi, ali kada trebam progovoriti o nečemu što je za mene jako veliko, uvijek sam veći heroj na papiru. Zato sam odlučila ovo sve napisati. Moje svjedočanstvo je moj život. Cijeli. Od rođenja, do današnjeg dana.
Počela bi od toga da se zapravo nisam trebala ni roditi. Kao većina ratne generacije. 1991. godine je počeo nesretni rat, a moji roditelji čekaju, ni više ni manje, već peto dijete. Bez uljepšavanja, nisu mi se nadali niti veselili. U ratu smo izgubili sve. Tata je bio ‘baja’ u selu, imo’ birtiju i Mercedesa, bio najlipši momak, sa najlipšom ženom i četvero rumene i sretne djece, mama s petim u trbuhu. I odjednom…BUM! Nema ničega. Nema birtije, kuće, dvorišta, veselja, osmijeha, ničega. Ostaju samo sjećanja i borba sa vlastitim umom. Sve za što si se ikada borio je netko odlučio drsko uništiti. Odselili su u Sloveniju jer su tamo dobili privremeni smještaj. Majka je dobivala razne ‘korisne’ savjete poput: “ma skloni to dite, samo ti još to fali uz svu ovu muku”. No, kako je mama bila veliki rimokatolik nije poslušala savjete i danas sam ipak tu gdje jesam. Majka je u Sloveniji krenula čitati Bibliju sa razumijevanjem te dobila odgovore, otkrivenja i spoznaju od Boga o stvarima koje su krive, kojima je krivo naučena. Biblija za nju nije bila sam neka vjerska knjiga, za nju je bila putokaz u kojemu je nalazila naputke za daljnji život.
Tata je dobio automatsko oslobođenje od ovisnosti o cigaretama i to je njegovo veliko svjedočanstvo. Znam da je puno ljudi prestalo pušiti ‘snagom volje’ ali znam i koliko moj tata nije imao tu snagu niti želju. Ali kada Bog odluči napraviti promjene u nečijem životu i osloboditi od bilo kakve vrste ovisnosti, On to ne napravi ofrlje. On temeljito i zavijek oslobodi. I tako sam ja odrastala u sretnoj kršćanskoj obitelji (barem se izvana tako činilo). Nije uvijek sve bilo baš tako sretno. Rat je ostavio posljedice na mojim roditeljima. Obiteljske krize koje smo imali uopće ne želim spominjati jer bih otišla previše u dubinu. Ali bilo ih je i bile su kritične. Razlika između moje obitelji i neke koja je možda prošla istu priču je ta da smo mi uvijek uživali Božju naklonost. Bog nam se toliko puta smilovao, dao nam novu šansu, izvukao nas iz blata i kaljuže, zagrlio nas i postavio blizu sebi. Znam da smo Mu posebni.
Kroz srednju školu imala sam (kao i većina tinejdžera) svoju fazu s glazbom. Slušala sam punk i “zagrizla” za tu kulturu. Počela sam se ekstremno odijevati i nisam ni bila svjesna kakav utjecaj vrši glazba na moj život. Majka mi je pokušavala objasniti da nikako nije dobro što toliko izlazim, što se zatvaram u svoju sobu i ne želim razgovarati ni sa kime, da moj izgled ne dolikuje jednoj djevojci koja poznaje Gospodina, ali nisam je slušala. Killeri na rukama i vratu, irokeza, marte, ofucane starke, mijenjanje boje kose, pirsinzi i ostale stvari kojima sam ispoljavala zapravo nezadovoljnu unutrašnjost i nesigurnost počeli su me sve vise odvlačiti od Boga. Festivali, pijanke, droge, dečki – to je postao moj svijet. I dalje sam redovno svaku nedjelju dolazila u crkvu ali u mom srcu se stvarala odbojnost i gorčina prema svijetu koji me okružuje jer sam se “hranila” glazbom koja jasno izražava mržnju, smrt, gorčinu, anarhiju. Stvorila se također odbojnost prema Bogu koji mi je postao dalek i dosadan. Kako sam kroz srednju školu svakodnevno uživala u marihuani zapostavila sam obaveze i pala prvi razred srednje. To mi je bila jedna “šljaga”. Tata je rekao da više neću ni ići u školu već ću život provesti s motikom u ruci, a kako živimo na selu ta slika mi je izgledala poprilično realna. U tim trenutcima sam se sjetila da imam Boga i krenula moliti da omekša tatinu odluku. Nakon nekoliko mjeseci molitve, upisala sam ponovno prvi razred, završila srednju sa odličnim uspjehom i pohvalnicama. Ja sam klasični primjer osobe koja se u padu sjeti Boga, a dok je dobro – dobro je! Život me naučio koliko je to bilo loše i koliko Boga to rastužuje. Po završetku srednje škole odselila sam u Zagreb. U Zagrebu nisam imala nikog osim brata koji je od mene stariji tek godinu dana. Mogu reći da me je Zagreb prožvakao i ispljunuo. Prolazi peta godina od kada živim tu i zahvalna sam Bogu što sam još uvijek živa. Dakle, sa nepunih 18 godina počela sam raditi svoj prvi posao; bila sam blagajnica i hostesa u kockarnici. Čim sam došla u Zagreb krenula sam u jednu zajednicu ali se nisam dugo zadržala jer mi se pastor nije sviđao. Počela sam dolaziti u Riječ Života ali sam se uvijek skrivala od ljudi i poznanstava u crkvi. Znala sam da živim na krivi način i sramila sam se sebe. Uvijek sam nekako znala da će doći vrijeme kada ću se vratiti Gospodinu i krenuti jedinim pravim putem – Njegovim. U Zagrebu sam upoznala nove prijatelje i izlasci su bili toliko ekstremni da ih se pola niti ne sjećam. Dečki su postali moj svijet i stalno sam tragala za nekom velikom ljubavi, ali mi tu prazninu nitko nije mogao dugoročno ispuniti. Tako sam išla iz veze u vezu, iz rane se stvarala još veća rana. Tulumarila sam kao da nepoznajem Boga, a nedjeljom bih otišla u crkvu i polomila se od suza kada me Duh presvjedočavao. Bila sam izgubljena i nesretna. I kao da sam čekala nešto loše što će me potpuno osvijestiti. To se na koncu i dogodilo. Sa 21.godinom na normalnom ginekološkom pregledu otkriven mi je tumor u jajovodu. Doktorica mi je rekla da neću moći začeti normalnim putem i da je upitno hoću li uopće moći imati djecu. To me je slomilo i natjeralo na razmišljanje. Do termina operacije imala sam dosta vremena koje sam provodila sama. Bog je krenuo raditi na mome srcu. Krenula sam intenzivno moliti, kao i veći dio moje obitelji. Svima je to bio ogromni šok. Molila sam i molila. Vjerovala sam Bogu da me može ozdraviti bez obzira na to što doktori tvrde. Rekla sam Mu da ću, ako me ozdravi, promijeniti svoj život i navike iz korijena. Odlučila sam se za čistoću i obećala ju Njemu. Do termina operacije liječničko mišljenje se nije mijenjalo. Zadnja informacija od njih je bila da će mi ukloniti jajovod, jer je to jedino što oni mogu. Ja sam se odlučila vjerovati Bogu. Kada sam se probudila iz anestezije uslijedio je šok- “Vaš jajovod je na mjestu, uklonili smo tumor i možete pravit djecu odmah, ako želite!” –rekao je doktor koji me operirao. Kaže da ni sam nije svjestan kako je to uspjelo tako ispasti ali da sam sretnica. I uistinu jesam. Gospodin je iskoristio moje slabosti na svoju slavu. Od toga dana (prije cca 2 godine) moj život je promijenjen. Okrenula sam se Bogu i ostavila loše navike koje mi je nudio svijet. Nakon operacije krenula sam moliti Boga da mi u život pošalje osobu po svome srcu. Da mi pošalje nekoga tko će voljeti Njega više nego mene i da to bude to; da taj muškarac postane moj muž. 11.mj nakon operacije u crkvi sam ugledala jednog zgodnog mladića. Slavio je Boga iz srca sa rukama podignutim u zrak. Toliko je zračio da nisam mogla skinuti pogled s njega. Ubrzo smo se upoznali i krenuli se družiti. Na početku nije sve izgledalo bajno jer smo dosta različiti. On je bio jako predan Bogu kada smo se upoznali, dok sam se ja još uvijek borila sa nekim stvarima (cigarete npr.) No, Bog mi je pokazao svoju milost i pokazuje mi ju svaki dan iznova. Cigarete sam ostavila nakon 9 godina aktivnog pušenja. Dečko koji mi se svidio u crkvi je sada moj zaručnik i imamo vezu sa kvalitetama o kojima sam u svijetu mogla samo sanjati. Predivan je, pažljiv, pun ljubavi i razumijevanja. Trudimo se raditi stvari koje su ugodne Gospodinu i služiti Mu koliko god je u našoj snazi. Život s Bogom je sjajan!
Ljudi mi znaju reći- „ali toliko si se toga odrekla, pitat će te starost gdje ti je bila mladost“, no isti ne razumiju da Bog nije dosadan i da za svaku stvar koje se „odrekneš“ (svaki grijeh koji prestaneš činiti) dobiješ nagradu od Njega. A Božje nagrade su nemjerljive. On je Tata koji svojoj djeci pruža najsretnije trenutke i najljepše poklone. S Bogom nikada nije dosadno. Bog ispunjava prazninu koju NIŠTA na ovome svijetu ne može ispuniti. Nikakva pijanka, niti jedna droga, niti jedna osoba, prijatelj, dečko, cura, ne mogu ti popuniti prazninu koja nastaje ako Bog nije fokus tvog života. Sve te stvari te trenutno zadovolje, trenutno si sretna. Ali za dugoročno ispunjenje i radost, potrebno je okrenuti svoje srce Gospodinu i potpuno Mu se predati! Sve ostalo On dalje čini. Jer je dobri Otac, velika je i vječna Njegova ljubav! 🙂
Autorica: K. Č.
