“Da Vincijev kod” je važna knjiga koju trebamo razumjeti. S jedne strane to je vrlo dobro napisan, uzbudljiv roman, ali s druge strane teško je zamisliti knjigu koja bi više iskrivila i izobličila povijesne činjenice. Iako je vrlo zanimljiva za čitanje, mnogi su je uzeli preozbiljno, i tu činjenicu trebamo objasniti.
Autor knjige vrlo spretno koristi likove koje se općenito smatra stručnjacima i povjesničarima da bi iznio hrabre i odlučne tvrdnje o crkvi, njenoj povijesti, i Bibliji koje ne samo da su krive, nego su ili krajnje pretjerivanje ili potpune izmišljotine. Je li ovo prihvatljivo samo zato što je riječ o romanu? Obično čak i romani bazirani na povijesnim činjenicama zadržavaju visoki standard što se tiče preciznog predstavljanja tih činjenica. Zašto to nije slučaj s ovim? Postoji očita namjera zbog koje je napisan Da Vincijev kod koju trebamo shvatiti. Koja je to? Zašto je to važno? Postoji razlog zbog kojeg sve više ljudi smatra ovu knjigu jednom od najviše demonski nadahnutih knjiga našeg vremena, sa dubokoumno zlom namjerom. Ova knjiga je povratak na antičke doktrine gnosticizma, kao i promocija i proslavljanje neznaboštva, a potkopavanje kršćanstva i vjere u Bibliju. To nije neka nova prijevara, nego zapravo potječe od izvorne prijevare u Edenskom vrtu.
Gnosticizam je krivovjerje koje se pojavilo u prvih nekoliko stoljeća poslije Krista kad se kršćanstvo širilo po cijelom svijetu; tvrdio je za sebe da je kompatibilan sa kršćanstvom, a nije bio. Bio je ustvari temeljno odvojenje od kršćanske istine, i promovirao je ideju spasenja uzdizanjem ljudske duše kroz tajno znanje, a ne otkupljenjem na križu.
Gnosticizam su neki smatrali prijevarom o kojoj je Gospodin prorokovao da će joj u posljednjim vremenima cilj biti zavesti i same izabranike (vidi Matej 24:24). U prvih nekoliko stoljeća kršćanstva, ova prijevara bila je uspješna u zavođenju mnogih novoobraćenih i nestabilnih vjernika, pa čak i nekih vođa. Čini se da je posebno ciljala na one koji su bili ili u jednoj krajnosti, ljude sa vrlo niskom slikom o samima sebi, ili u drugoj krajnosti, one koji su bili vođeni sebičnim ambicijama, jer je hranila ponos koji su ove dvije skupine ljudi bile posebno sklone prihvatiti.
Za nas važno je razumjeti zašto se ta ista hereza ponovno pojavljuje danas u Da Vincijevom kodu, a vremenski se upravo poklopila s pronalaskom Judinog evanđelja, što nije slučajnost. Moguće je da je pronađeni rukopis Judinog evanđelja autentičan što se tiče starosti, ali ga nije napisao Juda, kao što se tvrdi. Poznato je da je to “evanđelje” postojalo jer su se rani crkveni oci referirali na njega, ali uvijek kao na herezu, kao i na ostala gnostička evanđelja koja su davala vrlo drugačiju sliku o Isusu od one koju nam daje Biblija. Samo zato što je nešto staro ne znači da je i ono o čemu govori istinito.
Kratkim pretraživanjem weba može se naići na gomilu studija o Da Vincijevom kodu koje se rade ili su napravljene od strane ozbiljnih povjesničara ili čak kritičara umjetnosti. Nakon samo letimičnog pregledavanja tih studija, čini se da su jedinstvene u izjavljivanju da su tvrdnje iz knjige u rangu od netočnih do nečuvenih. Ustvari, nisam našao niti jednu koja bi potvrdila tvrdnje iznešene u knjizi. Autor nije precizno prikazao čak ni arhitekturu nekih građevina koje često spominje u knjizi, što se lako moglo napraviti kratkim istraživanjem na internetu.
Pogledat ćemo nekoliko primjera netočnih prikaza povijesti koji se mogu naći u knjizi, posebno one koji napadaju kršćanstvo ili Bibliju. Jer se gnosticizam očito ponovno vraća u modu u naše vrijeme, trebamo imati na umu dvije glavne ideje gnosticizma:
1. Potkopati kršćanstvo napadom na temeljne kršćanske istine – božanstvo Isusa, Njegovu smrt, uskrsnuće i uzvišenje.
2. Napasti autoritet Pisma.
Prva Sotonina laž bila je pokušaj da navede Evu da sumnja u Božju riječ. Zato postoje stalni i jaki napadi da se uzdrma autoritet Pisma. Ako se “znanstvene” metode i standardi kojima se utvrđuje originalnost starih rukopisa primijene na Pismo, gotovo sigurno na planetu ne postoji rukopis koji bolje prolazi taj test od Biblije. Ipak, znanost gotovo uvijek koristi dvostruke standarde kad je u pitanju Biblija, prihvaćajući kao činjenice ono što ju napada čak i kad je riječ o najslabašnijim dokazima, i odbijajući planinu dokaza ako oni potvrđuju Bibliju.
Trebamo razumjeti da je gnosticizam vrlo zanimljiva paralela prvom zabranjenom plodu koji je donio svo zlo i smrt na svijet. Sotona je naveo Adama i Evu da jedu sa Stabla spoznaje dobra i zla govoreći im da će znanje koje će tada dobiti učiniti da budu kao Bog. Ova izvrnuta doktrina donijela je mnogo štete ranoj crkvi, i očito se danas pojavljuje s istom namjerom.
Da Vincijev kod ide za tim da napravi junake od tajnih društava poput Templara, ali možemo biti sigurni da će tajna društva, ili grupe koje prakticiraju tajne rituale, donijeti samo zlo. Ako boravimo u svjetlu, onda sve što radimo treba moći biti izloženo svjetlu.
Postojala su društva, ili redovi, u povijesti crkve koji su učinili puno dobroga za vjeru, ali to nikad nisu bili tajni redovi, i uvijek su bili otvoreni o svemu što su radili. Jedan od takvih bio je “Red gorušičinog sjemena” koji su osnovala Moravska braća i koji je bio instrument u obraćenjima Johna i Charlesa Wesleya. Trebamo biti svjesni da je sve što treba biti čuvano tajnim u tami.
Ova knjiga također ističe kroz svoje likove, koje se općenito smatra poštovanim i slavnim intelektualcima i povjesničarima, da je rimski car Konstantin na Nicejskom saboru (početkom četvrtog stoljeća) silom crkvi nametnuo doktrine o božanstvu Isusa, i svoj osobni kanon Pisma. Činjenice su da kanon Pisma uopće nije bio u radnom planu tog sabora, i da je “blaga većina” za božanstvo Isusa bila 300 prema 2. Zar ovo zvuči kao “blaga većina”? Ovo odražava nivo točnosti koji ima ostatak “činjenica” iznesenih u Da Vincijevom kodu.
Likovi u knjizi također tvrde da je Nicejski sabor odbacio “oko 80” dodatnih “evanđelja” koja nisu priznavala Isusovo božanstvo, zadržavajući samo četiri koja su ga potvrđivala, za koja Dan Brown tvrdi (uvijek kroz likove) da ga se niti Isus ni Njegovi prvi učenici nisu držali. Kao što je već rečeno, kanon Pisma uopće nije bio razmatran na saboru, a “80 nekih drugih evanđelja” spomenutih u romanu su novo pretjerivanje. Bilo je drugih, ali njihov je broj ustvari oko 20, tako da je pretjerivanje o ovome bilo samo s faktorom 4 prema 1, što se čini vrlo dobrim u usporedbi sa standardom točnosti postavljenim u ostatku knjige.
Kanon Pisma bio je uspostavljen stoljećima kasnije. Razlozi zašto poslanice ili “evanđelja” nisu kanonizirani su varirali. Neki nisu kanonizirani jer su bili pisani kasnije od prvog stoljeća, pa prema tome nisu smatrani izvješćima očevidaca. Isto tako, standard prava uspostavljen u Zakonu zahtijevao je da svjedočanstvo bilo kojeg svjedoka bude svjedočanstvo očevica, a ne govorkanje, i bilo je očekivano da Novi Zavjet ne bi trebao imati niži standard od Starog. Neke poslanice (“evanđelja”) nisu kanonizirane jer se vjerovalo da su bile suvišne izabranim evanđeljima. Neke nisu bile prihvatljive jer su sadržavala očite gnostičke hereze.
Suprotno tvrdnjama “stručnjaka” u ovom romanu, te hereze su među vjernicima gotovo univerzalno bile smatrane upravo herezama, i odvojenima od istine evanđelja. Ova gnostička krivovjerja nisu bila potkrijepljena niti jednim od rukopisa ranih crkvenih otaca (starješinama crkava između 70.g.p.K. i 150.g.p.K.), nego su od svih naprasito odbačena.
Također, suprotno tvrdnjama u Da Vincijevom kodu, Novi Zavjet sadrži obilje “znanstvenih dokaza” koji podržavaju i njegovu originalnost i vrijeme u kojem je zapisan. Činjenica da rukopisi ranih crkvenih otaca datiraju između 70.g.p.K. i 150.g.p.K. je dobro utvrđena. Rani crkveni oci uključuju neke koji su bili direktni učenici onih koji su hodali sa samim Gospodinom, poput Petra, Ivana, i drugih apostola. U tim rukopisima nalazimo oko 30,000 referenci na ono što danas smatramo kanonom Novog zavjeta. Iz tih dobro utvrđenih originalnih rukopisa, može se rekonstruirati cijeli Novi Zavjet s izuzetkom od samo 11 stihova! Ovo nadmoćno svjedoči da je ono što mi danas imamo u Novom Zavjetu jednako onome što su zapisali autori, iako se naravno neki prijevodi mogu razlikovati u formulaciji riječi.
Ipak, poslanice koji nisu spominjane od ranih crkvenih otaca nisu nužno bile smatrane lažnim, ni prijevarnim, ili da su sadržavale kriva učenja. Mnogi od tih rukopisa bili su smatrani dobrim i poučnim, ali nisu prošli zahtjevni test kojim bi bili uvršteni u kanon Pisma. Mnoge greške koje su poslije ušle u crkvu nisu bile rezultat odbacivanja poslanica koje bi bile uključene u kanon, što se tvrdi u Da Vincijevom kodu, nego su bile rezultat negiranja prihvaćenog kanona Pisma.
U svakom slučaju, dokaz koji danas imamo u Novom Zavjetu je da je izvornost rukopisa zapanjujuća, suprotno tvrdnji Dana Browna kroz njegove autoritativne likove da je često mijenjan, i popravljan, i da je bitno drukčiji od originala. To nije istina, i postoji obilje dokaza da to nije istina.
Ostale greške u Da Vincijevom kodu koje upadaju u oči zaista uključuju gotovo svaku izjavu o Bibliji ili ranim kršćanskim praksama uključujući činjenicu da niti Konstantin ni Nicejski sabor nisu bili odgovorni za mijenjanje kršćanskog dana sastanka na nedjelju ili uvođenje proslave Božića. To da su se kršćani počeli sastajati prvog dana u tjednu a ne na židovski Sabat je očito u Novom Zavjetu, kao i zapisima ranih crkvenih otaca. Običaj slavljenja Božića također je započeo dosta vremena nakon Konstantina. Također ne postoji niti jedan kršćanski rukopis u Spisima sa mrtvog mora, štoviše u njima čak nema ni spominjanja Krista.
Brownovo najveće izvrtanje istine je tvrdnja da niti Isus, ni rani kršćani, nisu smatrali Isusa Bogom. Ivanovo evanđelje počinje sa objavljivanjem Njegovog božanstva, a o tome govore i prva dva poglavlja poslanice Hebrejima; postoji još mnogo drugih stihova, kao npr. Rimljanima 1:1-4:
Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, odijeljen za evanđelje Božje,
koje Bog unaprijed obeća po prorocima svojim u Svetim pismima,
o Sinu svojemu, rođenu iz potomstva Davidova po tijelu,
postavljenu Sinom Božjim, u sili, uskrsnućem od mrtvih…
Napisane su knjige koje govore o netočnostima, iskrivljavanju činjenica, i pretjerivanjima u Da Vincijevom kodu, i čini se da je sve u vezi s kršćanstvom u ovoj knjizi ne samo iskrivljeno, nego jako iskrivljeno. Čak i neki drugi sitni detalji koji nemaju nikakve veze s vjerom su također začuđujuće netočni, kao npr. detalj koji bi sigurno naljutio svakog pilota-B-58 Baron nije turbopropelerski, nego avion pratilac s pokretnim klipom, unutar kojeg nitko ne bi mogao šetati kao što se to navodi u knjizi.
Iz kršćanske perspektive, napadački stav prema kršćanstvu, promicanje poganskog obožavanja i drugih rituala koji su povezani sa sotonskim obožavanjem, u knjizi su prilično očiti. Kada netko služi Sotoni, “ocu laži”, postat će kao onaj koga obožava. Ova knjiga je puna laži. Povijesne knjige inače imaju visoki standard slaganja s činjenicama kad je riječ o stvarnim povijesnim događajima. Zašto to nije slučaj s ovom? Izdavač ove knjige, i Hollywood, očito će braniti knjigu zato što je to roman, i Dan Brown samo koristi umjetničku slobodu. Ipak, ova knjiga prelazi mjeru jasnim iskrivljavanjem povijesti čija je očita namjera napad na kršćanstvo, i trebala bi uvrijediti svakog istinskog kršćanina. Ne bih nikome savjetovao da se uprlja čitanjem ovog romana, ili gledanjem filma, bez obzira koliko bi to moglo biti zabavno. Postoje crte koje mi, također, kao kršćani, trebamo povući, i ovo je jedna od njih.
Čak i uz činjenicu da je ova knjiga dobro napisan i uzbudljiv roman, to što su njezine bizarne pretpostavke i poruka ipak dozvolile da postane bestseler kakav je postala dovoljno govori o trenutnom stanju u svijetu. Istina, i ljubav prema istini, zasigurno postaju rijetkost. Kao što su navedena gnostička krivovjerja prevarila i odvela na stranputicu mnoge slabe i nestabilne kršćane u prvih nekoliko stoljeća, možemo biti sigurni da će to učiniti opet ako istinski pastiri ne zaštite one koji su im povjereni na čuvanje upozoravajući ih o ovim stvarima.
Dobro koje je izašlo iz ovog romana je da su mnogi kršćani izazvani na bolje upoznavanje nekih napada na temeljne kršćanske istine, kao i povijesnih činjenica, i da su odlučili ojačati svoje temelje. Približava nam se vrijeme konačnog sukoba između dobra i zla, između svjetla i tame, između istine i zablude. Dobro će uvijek pobijediti zlo, svjetlo će uvijek istjerati tamu, i istina će uvijek nadvladati svaku laž. U to možemo biti sigurni.
Više o temi potražite ovdje.
Autor: Rick Joyner
