Kada ste naučili razmišljati pozitivno, morate učiniti slijedeći korak. Morate naučiti stalno očekivati čuda. To vidimo u životu Isusovih učenika. Jednom je Isusa u pustinju pratilo pet tisuća muškaraca. Pored njih je sigurno bilo deset tisuća žena koje su sigurno vodile djecu. Sveukupno u ovom je mnoštvu vjerojatno bilo oko dvadeset tisuća. Približavala se noć u ljudi su ogladnjeli.

Već je bilo mračno i hladno, žene i djeca bili su jako umorni. Isus je pozvao Filipa i rekao: “Filipe, ovi ljudi su gladni, nahrani ih.” Gospod je naredio Filipu da nahrani ovo ogromno mnoštvo. Danas bi Filip vjerojatno organizirao odbor koji bi proučio taj problem. Možemo ga zamisliti kako poziva članove odbora, ljude visoke inteligencije, da odluče kako će nahraniti mnoštvo.

Filip je, kao predsjednik odbora, otvorio sastanak: “Gospodo, naš Gospodin Isus Krist naredio je da u ovoj pustinji nahranimo ovih dvadeset tisuća ljudi. Naš je odbor odgovoran za taj posao. Imate li kakve ideje?” Jedan je digao ruku i, kako mu je Filip dao riječ, rekao: “Zar ne znate da smo u pustinji? Nismo u centru Jeruzalema. Ovdje je sasvim nemoguće nahraniti ovolike ljude.” “I ja tako mislim”, Filip bi vjerojatno odgovorio. “Gospodine zapisničaru, zapišite to.”

Drugi je digao svoju ruku. “Gospodine predsjedniče, ja želim postaviti pitanje. Imamo li novaca? Trebalo bi nam barem dvjesto dinara da nahranimo samo mali dio ovog mnoštva. Da li imamo novaca?” “Ne”, odgovorio je Filip. “Nemamo ni dinara.” “Onda je potpuna ludost pokušavati nahraniti ovo mnoštvo” – glasio je odgovor. “Da, slažem se s tobom”, rekao mu je Filip. “Neka se i to stavi u zapisnik.”

Treći se javio. “Predsjedniče, znate li vi koja bi pekara mogla odjednom ispeći toliko kruha?” “Ne”, rekao je Filip. “Ne znam ni za jednu pekaru u ovoj okolini.” “Onda bi nam trebalo nekoliko tjedana da opskrbimo ovoliko mnoštvo, a to je nemoguće!” “Da, slažem se s tobom”, rekao je Filip. “I to stavite u zapisnik.”

Još jedan je tražio riječ: “Želim izraziti svoje mišljenje, gospodine predsjedniče. Znate da je kasno. Zašto ih ne bismo raspustili, pa neka svatko sam nađe prenoćište i jelo?” Tako je završio sastanak i Filip je imao sve potrebne informacije. Ali, sve su ove informacije bile negativne prirode. Govorile su suprotno učenju Isusa Krista da je Bogu sve moguće i protivile su se Njegovoj naredbi.

Filip je prišao Isusu da ga obavijesti o njegovom sastanku, no u isto vrijeme je prišao i Andrija s pet kruhova i dao dvije ribe. “Andrija”, upita Filip. “Ti nas ismijavaš? Što radiš? Imaš pet kruhova i dvije ribe da nahraniš dvadeset tisuća ljudi! Zaista si poludio!” No Andrija mu nije odgovorio. Jednostavno je dao Isusu pet kruhova i dvije ribe. “Isuse, ovim se ne može nahraniti mnogo ljudi, no donio sam ti to što imamo.” Andrija je čuo Isusovu naredbu, iako je posumnjao, ipak je Kristu donio ono što je našao. Andrija je pozitivno razmišljao o onom što je moguće, a ne o onome što je nemoguće, i na taj način ga je zahvatila vizija Isusa Krista. Tada je Isus blagoslovio kruhove i ribe, umnožio ih i svi su bili siti.

Svi kršćani pripadaju Isusu Kristu, ali među vjernicima postoje dvije škole: Filipova škola i Andrijina škola. Na žalost, mnoge crkve pripadaju Filipovoj školi. Stalno govore o onome što je nemoguće. Vide samo pustinju, financijske teškoće i ogromno mnoštvo. Govore bez vjere. Kojoj školi pripadate vi? Kako razmišljate? Da li pripadate Filipovoj ili Andrijinoj školi?

Kada je Bog progovorio mom srcu 1969. godine i naredio mi da sagradim crkvu s 10 000 sjedišta, preplašio sam se. U svakom slučaju osjećao sam se kao Filip. Najprije sam razgovarao s odborom starješina i svi su razmišljali kao Filip. Zatim sam prišao svojim đakonima, kojih je bilo 600. Svi su razmišljali na isti način. Tada sam se i ja upisao u Filipovu školu i rekao Isusu da ne mogu sagraditi tu crkvu. No Isus mi je rekao: “Nisam ti naredio da se savjetuješ s đakonima i starješinama. Rekao sam da počneš graditi.”

“Gospode”, odgovorio sam, “Ti znaš da nemam čime graditi. Potrebna su ogromna sredstva.” Tada je Duh Sveti govorio mom srcu: “Što imaš ti što bi mogao dati?” U srcu sam znao što On traži, no nisam htio to priznati. “Isuse nemoj to tražiti od mene. Oženio sam se kada sam imao trideset godina i sve ove godine štedio sam novce da sagradim prekrasan dom i poklonio ga svojoj ženi.”

No, Gospod je odgovorio: “Daj sve što imaš.” “Oče, to vrijedi samo dvadeset tisuća dolara”, uzviknuo sam. Od toga se ne može sagraditi takva crkva. To će koštati oko pet milijuna dolara. Moja kuća ne bi mogla ni približno toliko pridonijeti. No, Gospod je rekao: “Prodaj svoju kuću i donesi mi novce zajedno sa vjerom svojom.” “Ovo je užasno Bože”, odvratio sam Mu, “kako možeš tako nešto učiniti?” “Ako želiš vjerovati mojoj Riječi”, Gospod me opomenuo, “moraš biti spreman dati sve što imaš, sve što posjeduješ.”

Za ženu u Koreji dom je sve. To je mjesto gdje odgaja svoju djecu, gdje gradi svoj život, to ja za nju najdragocjenije. Bojao sam se uopće išta reći svojoj ženi i svo vrijeme sam se žarko molio da pristane na prodaju naše kuće. Onu večer došao sam kući noseći cvijeće i poklonio ga svojoj ženi. “Zašto si mi donio te poklone”, pitala me je. “Zar misliš da te više ne volim?” Ali ipak je bila zadovoljna, veselo je spremala večeru.

“O slava Gospodu”, rekao sam. “Toliko sam sretan što sam tebe izabrao. Kada bih ponovo živio, opet bih tebe uzeo. Svaki dan si mi ljepša.” Malo kasnije kada sam osjećao da je pravo vrijeme, prišao sam joj i rekao: “Medena moja, imam veliki problem.” Zabrinuto me pogledala i pitala što je.

“Gradit ćemo ogromnu crkvu s 10 000 sjedišta.” objasnio sam joj. “Koštat će pet milijuna dolara. Dok sam za to molio, Gospod mi je rekao da moram početi od sebe i od svoga doma ako želim dobiti novce za tu crkvu. Gospod želi da mu predamo pet kruhova i dvije ribe. To znači da traži našu kuću.”

Ona je problijedila, zatim mi pogledala direktno u oči: “Ovo je moj dom, ne tvoj. Nemoj da se usudiš u njega dirati. On pripada meni i mojoj djeci. To ti ne možeš dati.” Reagirala je točno onako kako sam očekivao. Otišao sam Gospodu i molio: “Gospode, sada sam učinio sve što sam mogao. Ostalo je u tvojim rukama. Pošalji svog Duha Svetog da djeluje na njeno srce. Tek onda će se predati.”

Te noći dok sam se molio, gledao sam je kako se okreće u nesanici. Tada sam znao da Duh Sveti djeluje. Skoro tjedan dana nije mogla spavati. Napokon je došla k meni: “Ne mogu više izdržati. Ne mogu odoljeti Duhu Svetom. Spremna sam dati svoju kuću.” Donijela je isprave o vlasništvu i mi smo svoju kuću dali za izgradnju svoje crkve. Bili smo kao Andrija, koji je imao vjeru da Isus može uzeti jedan mali dar i nahraniti ogromno mnoštvo. Tako smo mi počeli u Andrijinoj školi.

Kada mi je Bog naložio da sagradim crkvu s 10 000 sjedišta, jedan od najvećih problema je bio naći gradilište. U to su vrijeme korejske vlasti planirale izgradnju otoka “Yoido”. Htjeli su da bude poput otoka Manhattan u New Yorku. Urbanisti su tu predvidjeli samo jednu crkvu, a molbe za gradilište dolazile su iz čitave Koreje. Prezbiterijanci, metodisti, baptisti, katolici, budisti, svi su htjeli tu graditi.

Kongres je razmotrio svaku molbu. I ja sam predao molbu i tom prilikom razgovarao s jednim službenikom. “Kojoj denominaciji pripadate?” – pitao me je. “Skupštine Božje” – odgovorio sam. “Ona crkva gdje viču i tako bučno slave Boga, gdje se mole za bolesne i govore čudnim jezicima?” “Tako je” – odgovorio sam.

Molba je odbijena, a ja sam se radovao jer ne moram sagraditi crkvu. Vratio sam se na molitvu i rekao Gospodu: “Gospode, čuo si to, zar ne? Nismo dovoljno dostojanstveni da tamo gradimo.” No, Gospod ne prihvaća isprike. Duh Sveti uvijek ima odgovor. “Kada sam ja od tebe tražio da tamo predaš molbu?” “Zar nisam trebao?” – pitao sam. “Dijete moje,” – odgovorio je – “ne smiješ ići tim putem. Moraš ići putem molitve i vjere.” Tada sam počeo moliti i postiti. Čuo sam u svome srcu kako mi Duh Sveti uvijek govori: “Idi i potraži čovjeka koji je odgovoran za urbanistiku na tom otoku.”

Saznao sam da je potpredsjednik grada bio odgovoran za čitav taj projekt. Raspitao sam se o njegovom osobnom životu i saznao da je njegova majka član prezbiterijanske crkve. Posjetio sam je i nakon molitve Duh Sveti ju je ispunio. Tada je počela dolaziti u moju crkvu. U Koreji svekrva ima veliki autoritet. Rekao sam joj da svoju snahu dovede u crkvu: “Tvoja snaha se mora spasiti.” Oboje smo se za to molili i ona je svoju snahu dovela u crkvu. Pažljivo je slušala propovijedi i onda predala svoje srce Kristu. Duh Sveti ju je ispunio. Tada sam počeo raditi kroz nju. Mislio sam u sebi: “Ako sam zadobio ženu, mogu zadobiti i muža.” Savjetovao sam je da muža dovede u crkvu. “Ali, on je tako zauzet” – odgovorila je. “Dovedi ga u crkvu”. Napokon ga je dovela. Propovijedao sam svom snagom. Nisam mu gledao direktno u lice, ali sam propovijedao baš njemu. Zahvaljujući Božjoj čudesnoj moći, on je predao svoje srce Gospodu. Slijedeće nedjelje je došao u moj ured. “Pastore, ti znaš da sam ja odgovoran za urbanistiku na otoku Yoidi. Tamo ćemo graditi jednu korejsku crkvu. Volio bih da to bude naša crkva.”

Htio sam vikati, ali mi Duh Sveti nije dao. Duh Sveti ponekad djeluje na neshvatljiv način i sada me je vodio da kažem “ne”. “Što? Tako dugo sam radio za ovo” – mislio sam u sebi. Dok je moje srce čeznulo da kažem “da”, ipak sam rekao: “Ne gospodine potpredsjedniče. Koštalo bi nas jako mnogo novaca da gradimo crkvu na otoku Yoido, morali bismo kupiti jedan i pol hektar zemljišta, i to bi koštalo više od pet milijuna dolara. Mi takve mogućnosti nemamo. Pored toga, smatraju nas nedostojanstvenom crkvom pa uopće ne bi primili moju molbu.” On se nasmiješio: “Mislim da znam izlaz. Ti se moli, a ja ću se za tjedan dana vratiti da čujem odgovor.” Tjedan dana sam se molio sve dok se potpredsjednik nije vratio u moj ured. “Pastore, ako odlučiš da tamo sagradiš crkvu, ja ću srediti da dobijete najbolje zemljište. Preuzet ću na sebe svu administraciju, a moj će ured preuzeti sve troškove. Poslat ću svog čovjeka u Kongres da dobije njihovu dozvolu i sredi svu administraciju u vezi s tim. Ja ću sve urediti i vi ćete dobiti zemljište. Uz to ću vam nabaviti kredit od gradske općine, tako da odmah možete kupiti gradilište.”

Duh Sveti je tada govorio mom srcu: “VIČI!” “Gospodine potpredsjedniče” – rekao sam – “prihvaćam”.

Bog je sredio da kupimo to gradilište. Zatim sam potpisao ugovor s velikom građevinskom tvrtkom. Oni su počeli kopati temelje za crkvu i veliki prateći objekt.

No, kada nešto radiš za Boga, tvoja će vjera biti izvrgnuta kušnji. Ako imaš mali projekt, imat ćeš i malu kušnju, a ako imaš veliki projekt, kušnja će biti velika. Put vjere nije posut cvijećem. Proći ćeš kroz borbe u kojima Bog isprobava tvoju vjeru. Do tog trenutka sam bio u Andrijinoj školi. Prolazio sam kroz sve poteškoće vjerom i molitvom. No, čekala me velika kušnja.

Najprije je došla devalvacija novca i poduzetnik je htio prekinuti ugovor. Tražio je novu pogodbu i povisio cijenu izgradnje crkve. Zatim je došla naftna kriza i sve su se banke zatvorile. Mnogi od mojih ljudi su izgubili posao, moj je mjesečni prihod jedva bio dovoljan da platim kamatu za kredit. Nisam mogao platiti radnike u crkvi, a ni sam nisam imao plaću. Tada je poduzetnik pokrenuo sudski postupak protiv mene, jer nisam mogao platiti povećanu cijenu. Dolazio sam u ured i nalazio obavijesti o novim postupcima mojih kreditora. Bio sam dužan za struju, kanalizaciju, građevinu. Na stolu je ležala hrpa računa, a ja nisam imao novaca da platim niti jedan od njih. Čak nisam imao novaca da platim svog advokata. Jedan po jedan radnici u crkvi su me počeli napuštati, jer im nisam mogao dati plaću. Nitko ne želi ostati na brodu koji tone, a ja sam brzo tonuo.

Pošto smo prodali svoju kuću i nismo imali gdje živjeti, preselio sam se s obitelji u nedovršeni stan na sedmi kat te nedovršene zgrade koju smo gradili uz crkvu. Nismo imali tekuću vodu ni grijanja i bilo je jako hladno. Svaku večer dolazio bih u taj hladan stan i svu noć smo drhtali od zime. Ni hranu nismo imali, i sve je izgledalo tako mračno. Došao sam do dna i postao učenik Filipa. Rekao sam sebi: “Da, učinio sam veliku grešku. Nikad nisam trebao vjerovati Bogu na ovaj način. Trebao sam razmišljati tradicionalno, nisam smio hodati po vodi. Sve što smo govorili o vjeri varka je. Svi ti glasovi koje sam čuo na molitvi vjerojatno su proizvod moje savjesti, a ne vodstvo Duha Svetoga. Da, učinio sam grešku.” Sažalijevao sam se.

Ljudi su počeli odlaziti iz moje crkve. Sve je izgledalo crno. Čak je i moja obitelj počela sumnjati u mene. A ja sam bio umoran i gladan. “Ovo je kraj” – rekao sam sebi. Gledao sam dolje sa sedmog kata: “Bacit ću se dolje, ali Bože, ne želim ići u pakao. Radio sam toliko godina za Tebe i trebao bih dobiti bar nešto zauzvrat. Ako je pakao gori od ovoga u čemu sam sada, zašto bih tamo otišao? Ne mogu više ovako živjeti na zemlji. Ubit ću se, ali molim Te, primi moju dušu u nebo!” Moja je molitva djelovala snažnije no što sam mislio, jer dok sam molio, čuo sam glas kako kaže: “Ti si kukavica, želiš se baciti dolje i postati predmet ruganja pred narodom. Hoćeš li i dalje ostati kukavica ili postati čovjek vjere?”

“Da” – priznao sam – “zaista sam kukavica”. Opet sam čuo glas: “Nećeš samo ti ići u pakao već i mnogi tvoji članovi koji su se u tebe uzdali! Ti si posudio novce od nekih starješina i članova. Ne zaboravi tisuće koje si posudio od dragih sestara u crkvi. Svi su ti vjerovali, a sada se hoćeš baciti dolje i ubiti se. Bit će to lančana reakcija. Zbog tvog kukavičluka, oni će izgubiti svoju vjeru. Raspast će se njihovi domovi i neki će od njih izvršiti samoubojstvo. To će strahovito potresti kršćanski svijet.”

Kada sam čuo ove riječi, bio sam potpuno slomljen. Pao sam na pod plačući: “O, Bože, što mogu učiniti? Zašto ne dopustiš da umrem?” Bog je odgovorio: “Ne smiješ umrijeti, moraš ustrajati, platiti ćeš sve dugove jer se svi moraju vratiti.”

Ustao sam i otišao u svoj ured. Molio sam se kao u porođajnim trudovima. Vijest o mojem očajnom stanju brzo se proširila među narodom i odjednom se u njima ponovo probudila vjera. Čak su i oni koji su već ostavili crkvu počeli vikati: “Spasimo svog propovjednika, spasimo čovjeka Božjeg!” Tako je počeo naš “Pokret za spas propovjednika”. Zima je bila hladna, ali je narod masovno dolazio u nedovršenu crkvu. Tisuće su danonoćno molile i postile: “O Bože, spasi našeg propovjednika, spasi svog slugu.”

Tada je Bog počeo djelovati. Sestre su odrezale svoje duge kose i prodale ih za pravljenje perika. Jednog dana je jedna starija sestra, koja je imala oko 60 godina i živjela je u krajnjem siromaštvu, došla naprijed plačući. Donijela je jednu staru zdjelu za rižu, jedan par štapića i jednu žlicu. Plačući je rekla: “Pastore, moje je želja da te Bog izbavi iz ovog stanja. Želim ti pomoći jer je tvoja služba za mene bila veliki blagoslov svih ovih godina. Želim nešto učiniti, ali nemam novaca. Sve što imam je ovo što vidite. Stara zdjela, par štapića i žlica. No želim sve dati za rad Gospodnji, jest ću s prstima s kartona.” Moje je srce bilo slomljeno: “Sestro, ne mogu to prihvatiti. To je sve što imaš! Tebi to treba da jedeš svoj dnevni obrok. Ja to ne mogu prihvatiti.” Briznula je u plač: “Zar Bog ne bi primio ovaj dar od jedne stare umiruće žene. Ja znam da to ne može puno pomoći, ali i ja želim nešto dati.”

Tada je ustao jedan poslovan čovjek i rekao: “Pastore, ja to želim kupiti.” Platio je skoro trideset tisuća dolara za tu staru zdjelu, štapiće i žlicu. To je zapalilo vatru. Članovi naše crkve su prodavali svoje kuće i selili se u manje stanove. Neki mladi bračni parovi su čitav svoj osobni dohodak dali crkvi i živjeli po vjeri. Ovaj je pokret donio rezultate i novac je počeo teći. Uspio sam platiti kamate i banke su mi otvorile vrata. Za manje od godine dana se sve sredilo. Platio sam dugove i dobio novac da dovršim veliki prateći objekt. Opet je Bog dokazao da je Andrijina škola najbolja. Kad očekujemo čuda, mislimo onako kako Bog očekuje da mislimo.

Dr. David Yonggi Cho pastor je najveće kršćanske crkve na svijetu. Crkva se nalazi u Seoulu u Koreji i broji preko 800 tisuća aktivnih članova.

 

Više o službi pastora Davida Yonggi Choa potražite ovdje.

 

Autor: David Yonggi Cho