Kretanje, motorika ima svoju logiku. Svakoj bebi brzo dosadi ležanje i čim prije želi ustati. Ništa čudno, kad razmislim bolje, jer prije ustajanja najčešće dobar dio dana zuri u strop, roditelje i ostale koji se nadvijaju, smiješe ili izvode razne grimase. Beba, ukoliko je veće sreće, ima par šarenih igračaka na dohvat ruke i tako mjesecima. Ima ipak nešto između faze ležanja i faze kretanja, a zove se sjedenje.
Tek kad dijete sjedne ono može krenuti ustajati i na koncu kretati se, krenuti u svijet pun zanimljivih stvari, ljudi. No, zašto je nužno da dijete samo nauči sjediti? Pedijatri odgovaraju: ukoliko dijete ne za-sjedne samo, neće se znati dočekati na ručice, sačuvati pri padanju. Čak upozoravaju da se djeca koju su nestrpljivi roditelji postavili na guzu prije vremena znaju grdo ozlijediti pri padu. Hmmmmm, nestrpljenje se dakle ne isplati.
U svemu, pa tako i u razvoju, kretanju djece (i odraslih) postoji red, redoslijed koraka, radnji, priprema. Bog je Bog reda, podsjetiti će neki. Prije sjedenja i ustajanja, naš je mališan tjednima izvodio prave gimnastičke vježbe istezanja, okretanja i sl. Vjerujem da mu je upravo upornost u vježbanju pomogla. Nedugo nakon što je zasjeo, on je sam ustao, a onda i prohodao. Danas trči, a za njim trčimo moja supruga i ja. Mi odrasli bi itekako mogli upornost učiti od djece. Naime, oni uče od Boga.
Odrasli često žele da ih se posjedne na mjesta za koja nisu vježbali i prema tome za njih nisu spremni. Ukoliko to nitko ne čini – ljute se, umjesto da vježbaju! Još gore se događa kada odrasli postave na takvo mjesto nekoga tko je nespreman. Bila to obiteljska uloga, karijera, služba Bogu – svejedno je. Nepripremljenost se brzo pokaže i odrasli naprave puno štete prije no što završe „na nosu“, povrijeđeni. Odrasli se tada opet ljute i to češće na druge ili pak na samoga Boga.
Naučiti kretati se u fizičkom, pa tako i duhovnom, doista ide „korak po korak“, a u tome valja biti uporan, poučljiv i strpljiv. Kada bismo čitav naš život shvatili kao niz vježbi, priprema, testova, bližih i daljih ciljeva naučili bi se disciplini, strpljenju, a i vjera bi naša rasla kako bi se ispravni koraci nizali jedan za drugim. Daj nam Bože takve vjere i poslušnosti, da ne srljamo prije vremena u uloge za koje nismo spremni, na putove kojima ne možemo još hoditi.
Djeca su blagoslov i Bog nam govori kroz djecu – u to sam bio uvjeren i prije dolaska našeg sinčića na svijet. Od početku ove avanture zvane roditeljstvo svakim mi se danom to potvrđuje. Ove crtice su tek neka otkrivenja o sebi i Bogu. Njemu, hvala ukoliko i drugima stignu biti na blagoslov ili čak ohrabrenje za roditeljstvo, jer ono doista mijenja naše živote i nas same.
Autor: K. C.
