Skrivanje. Igra skrivača je jedna od omiljenih zabava ….roditelja. Pobjeći, sakriti se, pa zaskočiti i preplašiti – to je meni i dalje omiljeni sport u igri s mojim sinom. On uzvraća istom mjerom. Čim uhvati priliku otrči u sobicu i krije se nevješto i nestrpljivo iza ormarića. Iako se „vidi iz aviona“ on je uvjeren da se dobro sakrio jer je glavicu ugurao u ćošak i pritom žmiri i cupka od uzbuđenja.
U zadnje vrijeme voli utrčati u mračnu kupaonicu i zalupiti vratima. Naravno, ja otvaram vrata i on me preplaši! Ukoliko otežem sa otvaranjem vratiju, on me krene zazivati, jer biti sam u mraku i nije tako zabavno. Ukoliko se ja oglušim, on me zazove glasnije i naravno ja otvaram.
Sličnu igru ponavljamo i pri izlasku iz lifta. Moj sin se nikako ne da izvući iz lifta i ja sam prinuđen uvijek iznova izvesti isti trik. Pravim se da sam izašao i zalupio vratima, dok ih zapravo pridržavam rukom. Dovoljno je da pričekam koju sekundu i on uz vrisku izjuri iz lifta, dok ja istovremeno širom otvaram vrata i dočekujem ga u zagrljaju. Najvjerojatnije mu je sve to samo dobra zabava ili najbolji način izlaska iz lifta! Ako imate bolji – predložite!
Ima i puno jednostavnijih skrivanja. Vrlo često si jednostavno ručicama prekrije lice i NEMA GA! Neke prilike naprosto tjeraju na skrivanje, npr. poziv na spavanje. Sve nam se to može činiti zabavnim i djetinjastim, no kad bolje razmislim …i mi odrasli činimo slične stvari jedni drugima, a često i Bogu. Djeca Božja su uistinu djeca!
Najčešće se skrivamo, kada nešto skrivimo.
Povremeno se zavlačimo u vlastite mrakove i lupamo vratima za sobom. Odatle zazivamo bližnje i Boga samoga upomoć, ali se često sami ne damo izvući.
Od Riječi ponekad bježimo ako nam je tvrda, a isto tako od propovijedi ili braće u Kristu.
Neki po obraćenju kreću u bijeg od zajedništva koji potraje i godinama. S tog puta se neki i ne vrate.
Drugi su pak redoviti na propovijedima, ali se niti jedan ukor ili poziv na služenje, pokajanje, ne odnosi na njih, jer su prekrili ručicama oči i …nema ih.
Oni koji vam nešto zamjeraju miču vam se s puta i usred crkve, skrivajući pogled.
Mnogi bi najradije pobjegli od živoga Boga u razna propisana „pravila ponašanja“.
Ima prekrasne djece Božje koja su nestrpljiva u odrastanju. Umore se slijeđenja i odluče osnovati vlastitu zajednicu istomišljenika misleći da će jednog dana „zaskočiti“, iznenaditi, zasjeniti svoje vođe. To se pak rijetko kada dogodi.
Ovakva skrivanja nisu zabavna, već pogubna i žaloste i Boga samoga. Od Boga se ne može ništa i nigdje sakriti. „Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?“ (Psalam 139:7) pita psalmista.
Mi odrasli, iako djeca Božja, ne trebamo biti djetinjasti, već smo pozvani na mudrost i bliskost s Bogom i jedni s drugima. Naš Otac je strpljiv, ali prestanimo se igrati skrivača na vlastitu štetu. „Braćo, ne budite djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću!“ (1. Korinćanima 14:20).
Djeca su blagoslov i Bog nam govori kroz djecu – u to sam bio uvjeren i prije dolaska našeg sinčića na svijet. Od početku ove avanture zvane roditeljstvo svakim mi se danom to potvrđuje. Ove crtice su tek neka otkrivenja o sebi i Bogu. Njemu hvala ukoliko i drugima stignu biti na blagoslov ili čak ohrabrenje za roditeljstvo, jer ono doista mijenja naše živote i nas same.
Autor: K. C.
