Granice. U svemu što živimo nailazimo na granice. Ponekad su to granice naših mogućnosti, sposobnosti, a ponekad recimo pristojnosti ili dopuštenoga. Neizostavan dio odgoja djeteta je i poučavanje o različitim granicama na koje će naići, a kako bi znalo koje od njih prihvaćati, a koje preskakati. Neke od granica vlastitom djetetu postavlja i roditelj u vidu zabrane, no pogledajmo kako naš Roditelj odgaja prve ljude koje je stvorio, svoj prvi narod i na koncu nas, nanovorođene.
Tko je uopće počeo sa granicama? Samo Onaj koji je neograničen mogao je stvoriti prvu granicu, zar ne? Granice dakle stvara sam Bog! „Svakom savršenstvu vidim granicu, a zapovijed tvoja nema granica“ (Psalam 119:96). I na drugom mjestu psalmista kaže: „Ti sazda sve granice zemlji, …“ (Psalam 74:17).
Mi roditelji nismo bogovi, već samo nesavršena stvorenja, u ovome postojanju ograničeni mnogočim. Ipak, djeca su nam od Boga povjerena i mi u velikoj mjeri kroz odgoj, molitvu i vlastitu svetost čuvamo vlastito dijete. Odgoj nije uvijek lagan upravo zato što djetetu ponekad moramo objasniti da neki njegov akt volje, igre ili zahtjev ne može biti udovoljen. Još gore, kada dijete “pređe granicu” moramo ga i ozbiljno ukoriti, što vjerujem niti jednom roditelju nije lako. Moja žena i ja se ponekad jedva suzdržavamo da ne prasnemo u smijeh. Ipak, svi osjećamo da je tako ispravno, a i sam Bog kaže: Ja korim i odgajam one koje ljubim (Otkrivenje 3:19 i slično u Hebrejima 12:5-6).
Kako djetetu koje još ne razumije objasniti da igra ne znači i uništavanje pokućstva, da se hrana jede, a ne razmazuje po zidu, ili pak da navečer treba ići spavati? To su zasigurno prve granice koje će mu trebati postaviti za vaše i njegovo dobro. Moja žena i ja smo se uvjerili u to. Za dobar dio svojih novotarija naš sinčić sad već vrlo dobro zna da su „preko plota“ i na razne načine ih želi dovući u naše „dvorište“. Nekad nehajno, nekad umiljavanjem ili upornim ponavljanjem on iskušava upravo naše granice strpljenja i jedinstva. Sami pedagozi tvrde da djeca instinktivno traže da im se odrede granice u ponašanju. Ukoliko na to ne naiđu izrastaju u frustrirane i nestabilne osobe koje ekscesivnim ponašanjima i dalje nastoje naći granice u drugim okruženjima, društvenim normama ponašanja i sl.
Sam Bog poziva na poslušnost! Adam i Eva jasno su dobili dozvolu i zabranu. Iako je dozvoljeno puno više toga oni su „prešli granicu“ oglušivši se na zabranu! Savjetujem vam da vaše zabrane budu razumne, a provedba dosljedna, jasna, sa nedvoznačnim porukama o posljedicama ukoliko ih se prekrši. Dijete je prava prigoda da se naučimo onoj Isusovoj „neka vaše da bude da, a neka vaše ne bude ne“. Dijete je i pravi test za jedinstvo roditelja, pa svaki „da“ treba dvaput biti „da“ i obrnuto.
Odgojiti dijete postavljajući mu granice u ovakvom svijetu vjerujem da nije lako, a svijetu izgleda užasno. Granice su kao uvreda slobodi koju proklamira ovaj svijet, a koja je tek umišljaj slobode, prevara i koja za plod ima neodgojene, sebične, neodgovorne i frustrirane pojedince. Priznaju to i pedagozi ovoga svijeta koji su do nedavno proklamirali da je dijete uvijek u pravu.
Postoje i granice druge vrste. Bog je svoj, sad već punoljetan narod izveo iz ropstva upravo preko granice, Crvenog mora i uveo ga u obećanu zemlju. Bog je u pustinji bio ispred i iza svoga naroda, grijao ga noću, bio mu oblak za dnevne žege, hranio ga i oblačio, dajući mu putem zakone, pravila i upute. Mislio bi čovjek ništa lakše, ali došavši u obećanu zemlju nakon godina lutanja Židovi su posustajali i nisu sezali do punine obećanja, do „krajnjih granica“. Još gore, nesloga je često stvarala granice i među samim židovskim plemenima i uslijedilo je i Babilonsko ropstvo. Kada je Bog, Isus pohodio svoj narod on je bio ne samo potlačen, dakle drugi je gospodario unutar njegovih granica, nego je bio i podijeljen u političkom i teritorijalnom smislu. Slično ovome, kada dijete krene razvijati svoje sposobnosti ono kreće u borbu i u tome mu trebate kao vodstvo, pomoć, primjer. Granice tada savladava vaše dijete, a vi tek pomažete.
Danas smo mi kao djeca Božja vođeni Duhom Svetim koji nas poučava kako nadići naše granice. Začudo naša vjera, iako dobivena od Boga, presudna za naše spasenje – ima svoju mjeru (Rimljanima 12:13). Darovi također imaju mjeru (Efežanima 4:7), pa tako i naši pozivi u Gospodinu (2. Korinćanima 10:13). Jedino nas rast u Kristu uzdiže iznad naših ograničenosti i naši kolčići se šire (Izaija 54:2), da nas Bog može više upotrijebiti, promijeniti, posvetiti. Mi smo prozvani prijateljima Božjim, jer položio je život za nas i činimo ono što nam zapovijeda (Ivan 13-15). Imati Boga za Roditelja i Prijatelja, koja čast!
Vjerujem da je kruna roditeljstva upravo kad su roditelj i dijete prijatelji. Godine truda, brige, ali i radosti roditeljstva tada dobivaju svoju nagradu. Roditelj može zadovoljan stati na granicama svoga roditeljstva, spokojan u tom blagoslovu i promatrati svoje dijete koje živi svojim životom primivši svu potrebnu ljubav i pouku. Dio Božjeg plana je da upravo to čuva dijete dok kroči svijetom, a psalmista poručuje roditelju:
On (Bog) dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom (Psalam 147:14)
Djeca su blagoslov i Bog nam govori kroz djecu – u to sam bio uvjeren i prije dolaska našeg sinčića na svijet. Od početku ove avanture zvane roditeljstvo svakim mi se danom to potvrđuje. Ove crtice su tek neka otkrivenja o sebi i Bogu. Njemu hvala ukoliko i drugima stignu biti na blagoslov ili čak ohrabrenje za roditeljstvo, jer ono doista mijenja naše živote i nas same.
Autor: K. C.
