Pravila ponašanja. Vrlo rano i zapravo instinktivno počinjemo dijete učiti ponašanju. Čak i kada sve radi ispravno, učimo ga da još kaže hvala, molim, da pozdravlja. Zašto? Pa valjda zato što će im bonton zasigurno pomoći kad odrastu. Ipak, slušajući samoga sebe kako učim sinčića lijepom ophođenju shvatio sam da postoji jedan skriveni, nadnaravni, duhovni bonton, a izvor mu je vjera.
Došao sam naime do zaključka da kao što mi učimo našu djecu ponašanju, isto tako i Bog nas kroz život u vjeri zapravo uči ispravnom stavu prema Njemu. To nam onda pomaže da živimo i međusobno u ljubavi, dakle opet s Njim. Krenimo redom, prilično je jednostavno.
Pozdravljanje prolaznika. Naš se sinčić najčešće iskreno obraduje prolaznicima. Sada, kad uči govoriti, on naprosto uživa u tome da se svakome obrati, bilo u liftu, u prolazu, u trgovini. Pozdrav je dobar početak komunikacije, oslovljavanje, izražavanje naklonosti, dobre želje. Uloga roditelja je tu dosta jednostavna – uglavnom moderira i podsjeća da na početku kaže „bok“, možda i predstavi, a na rastanku „pa, pa“. Mi odrasli znamo pozdravljati ljude, zar ne? Ništa lakše, no kako se mi obraćamo Bogu kad mu idemo u susret? Kako počinje naša komunikacija s njim? Vjerujem da već naše obraćanje Bogu puno govori u kakvom smo odnosu s Njim, da li ga se bojimo, da li mu vjerujemo, da li Ga volimo. Kaže jedna pjesma: „Dođimo sa hvalama pred njega“.
Hvala. U toj riječi, u tom stavu je valjda sadržano pola bontona. Ide nam dobro sa: „hvala“. Predivno je čuti tu riječ iz usta djeteta. Koliko god osjećaj svojine bio kod djece dosta izražen, umjesto da izrasta u posesivnosti vjerujem da je dobro odgajati dijete u osjećaju zahvalnosti za sve što ima. Valja ga naučiti kako da zahvalnost i izrazi, jer ona je preduvjet skromnosti, a onda i darežljivosti.
Pjesma nastavlja: „… u dvore Njegove s pjesmama“. Pjevati onome kome ideš u susret, nije li to predivno? Naš je sinčić vrlo rano počeo pjevati, pa čak i plesati i vjerujte mi – roditelju se to ne može ne-svidjeti. Oslobodite se pred svojim Roditeljem!Ukoliko dozivate Boga pjesmom, dobro činite čak i ako loše pjevate, jer Njemu je bitno Vaše srce.
Osjećaj svojine – drugi dio. Naš sin bi se obično zainatio u svome htijenju, a mi često i ne bismo znali što zapravo hoće. Dogovorili smo da jednostavno pokaže na predmet i kaže: „Daj“, a doći će (vjerujem) i dan kada će prije toga reći: „Molim“. Kako mi odrasli postupamo kad nešto uistinu jako želimo? Da li uzimamo, prisvajamo ili nekoga za-molimo, Bogu se po-molimo? Razmislimo malo o našoj artikulaciji naših htijenja. Što ako se želje ne ostvaruju? Tko je kriv? Plačemo li neutješno ili stupamo nožicama iz protesta?
I na koncu nešto na čemu radimo ovih dana. „Ono što buba druge, može i tebe, pa bolje ne činiti takve stvari.“ Dijete ponekad iz dragosti, a ponekad i iz razdražljivosti hoće počupati, ugristi, udariti, pa objasni ti njemu da se to ne čini. Htio ne htio dođeš do toga da mu to moraš dočarati na sličan način. Život u zajedništvu s braćom i sestrama ima itekako „interakcija“ koje me podsjećaju na sve navedeno. Lupimo, a onda se čudimo ako doživimo isto. Je li epilog kao u prethodnom primjeru?
Ima tih pravila ponašanja još! Nikakva nova religija, vjerujte mi. Primivši vjeru u Isusa mi doista postajemo djeca Božja. Iz dana u dan, iako u duhu obnovljeni, mi primjećujemo da ponašanje kojem smo se do tada učili nije u skladu s našom novom prirodom. Počinje osluškivanje Božjeg glasa, vodstva i učenje Božjem bontonu koji izvire upravo iz nove vjere, iz odnosa s Bogom po duhu koji kliče „Abba! Oče!“ (Galaćanima 4:6). S druge strane svijet ima svoj bonton i on je od ljudi za ljude, a za Boga ne mari. Još gore, nalaže da se o Bogu i ne razgovara, da se netko ne bi uvrijedio. Tu se jasno vidi da je roditelj ili Bog ili vrag, trećeg nema. Čiji si – takav si, čitaj: takav ti je i bonoton. Svi koji odbijaju vjeru u Boga grdno se varaju, jer iako se bontoni mogu ponekad učiniti sličnima, razlikuju se upravo kao i njihovi tvorci, naši različiti roditelji.
Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1. Ivanova 3:10)
I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. (1. Ivanova 3:23)
Djeca su blagoslov i Bog nam govori kroz djecu – u to sam bio uvjeren i prije dolaska našeg sinčića na svijet. Od početku ove avanture zvane roditeljstvo svakim mi se danom to potvrđuje. Ove crtice su tek neka otkrivenja o sebi i Bogu. Njemu hvala ukoliko i drugima stignu biti na blagoslov ili čak ohrabrenje za roditeljstvo, jer ono doista mijenja naše živote i nas same.
Autor: K. C.
