Kao što je neki proizvod upakiran u omotu, zamislimo da je takav i čovjek u svome tijelu. Može privlačiti svojom vanjštinom (svojim izgledom i nastupom), ali prava je vrijednost ipak u njegovom sadržaju. Ono što mu ispunjava srce presudno je za njegovu kvalitetu. Iako se uvijek mnogo više trudimo oko izvanjskoga i kozmetički popravljamo dojam o vrijednosti naših života, iz dubine našega bića, iz srca, kroz cijelu povijest čovjeka izvire na površinu prava ljudska narav i otkriva našu istinu. U svome učenju za vrijeme svoje zemaljske službe Isus nikada nije isticao vanjštinu i nastup, ali često je ukazivao na to da postoji istina o životu koja se prosuđuje prema plodovima života.
Ljudi većinom dosta brinu za vanjski izgled i u svemu žele stvoriti dobar vanjski dojam. Čovjek se najviše trudi uljepšati svoju vanjštinu jer je to prvo što vidi iz svoga pogleda. Taj mu je dio osobnosti toliko važan da ga uvijek dotjerava i u njega nerijetko ulaže puno vremena i velike novčane vrijednosti. Neki su za bolje rezultate spremni čak i na rezove takozvane estetske kirurgije. Sve kako bi se stvorila idealna slika i vanjski dojam stabilnosti i reda. No, koliko god izgledalo da čovjek uspijeva u tome, za neko vrijeme sustiže ga istina o utjecaju grijeha na njegov život. Tijelo mu se troši i neminovno ga sustiže smrt.
Izvanjski dojam kod ljudi može zavarati na prvi pogled, ali iz srca izvire ono što otkriva pravo stanje svakog pojedinca i što svjedoči njegovu pripadnost jednoj strani. Duboko, u srcu bića svake osobe, nalazi se kvaliteta kojom se određuje život – SVJETLO ili TAMA. Riječi i djela otkrivaju srce čovjeka, pa se tako može prepoznati njegova istinska kvaliteta. No, nije sve tako jednostavno… Čovjek je za razliku od ostalog stvorenja misaono biće i problem se javlja zbog neiskrenosti njegove naravi. Ako se nalazi u sredini koja neće odobriti njegove prostačke riječi ili djela može stvoriti potpuno lažan vanjski dojam. Pretpostavlja li neki smutljivac da će njegov nastup biti oštro prosuđen pravnim, moralnim ili vjerskim standardima društva može se prikazati potpuno drugačijim od onoga što zaista jeste. Tamo gdje vidi da njegovo ponašanje nije prihvatljivo prikazuje se smišljenim izborom riječi i djela za koja zna da će mu otvoriti priliku da ostvari željenu poziciju ili određenu korist. Kada dođe na mjesto svoje sigurnosti i osjeti stabilnost novog položaja, tada može potpuno promijeniti priču. Kroz mnoga stoljeća ljudske povijesti bilježe se ovakvi primjeri prijetvornosti pojedinaca i cijelih grupa.
Razmotrimo primjer našeg naroda: iako se generalno proglašavamo vjerničkim i karakteriziramo kao narod sklon pobožnosti vrlo je rašireno i uobičajeno čuti nečist i prostački govor među ljudima. Psovke na Boga, naprimjer, redovit su dio naše svakodnevice. Bezbožnost svakodnevnog govora i osnovne ljudske komunikacije jednostavno je dio naše narodne tradicije. Zajedno sa nekim susjednim narodima iz bivše Jugoslavije u komunikaciji smo označeni jednim od najprljavijih jezika na cijelom europskom kontinentu. Za neke uobičajene psovke i bezbožnosti koje se kod nas naširoko koriste u mnogim europskim nacijama nema niti približne riječi prijevoda i ne postoje značenja koja bi se mogla koristiti kao zamjena!? Uza sve pozitivne kulturne domete i brojna ostvarenja kojima se zaista možemo pohvaliti unutar europskog kruga, moramo iskreno priznati kako je psovka i bezbožnost jedna očita značajka u kulturi našega čovjeka. Svjedoči li to pobožnost po Božjem mjerilu ili otkriva nešto drugo?
Psovka i nečist govor u našem narodu zasigurno su znak bezbožnosti i tvrdoga srca za Božji poziv. Zato je umjesto iskrenog posvećenja i odgovora Bogu podignut visok religiozni zaklon koji može sakriti istinu srca od drugih ljudi, ali ne i od Onoga koji sve vidi i poznaje čovječje srce. Ako uistinu vjeruješ u svemogućeg Boga moraš priznati da pogled u srce čovjeka za Njega nije nemoguća misija. Kada su religiozni ljudi onoga vremena dolazili Ivanu Krstitelju na krštenje oštro ih je opominjao da neće ništa postići nekim obredom jer njihovo srce nije iskreno pred Bogom. Religioznost naroda dakle, nije potvrda iskrene vjere jer nema istinskog predanja Bogu. Religiozan život ne svjedoči obraćenje već se stvara samo izvanjska pobožnost bez ljubavi u srcu. Sve se oslanja na religioznu ceremoniju i pripadnost vjerskoj grupi, a srce stalno ostaje isto – pokvareno. Takva je religioznost naspram iskrene vjere. Zato riječi i djela itekako odaju zlo srce.
Sve dok stvari u srcu osobe nisu onako kako treba, čovjek ne može ostvariti istinsko zadovoljstvo koje stalno traži. Uvijek je razlog grijeh u srcu. Bez obzira na uvježbanost vanjskog dojma srce treba pomoć Spasitelja jer je duboko u njemu nesigurnost, strah i neizvjesnost za budućnost. Baš zato čovjek tako požudno grabi i toliko toga želi uzeti za sebe, da osjeti barem još malo zadovoljstva, da produži svoj osjećaj sitosti, da postigne još malo mira… U svome srcu toliko žudimo za mirom, a nikako ga ne možemo pronaći u sebi. Čovjeka snažno tjera želja za ispunjenjem i zato često pribjegava mnogim nečasnim djelima. Tako pada u podlo smišljenu sotonsku zamku.
Bez čistog srca ne može se ostvariti Savez s Bogom. Bog je svet i poziva čovjeka da pristupi iskreno. Takvo pouzdanje zovemo vjerom. Tvoj grijeh neće biti prepreka za Boga ako ga iskreno priznaš i odrekneš se starog života. Isus zato zove svakog čovjeka da primi novo srce i postane jedna potpuno nova osoba. On želi dati svima život i sva zadovoljstva koja čovjek treba. Isus kaže da ZA SVE LJUDE postoji samo JEDAN PUT U ŽIVOT – moraš se nanovo roditi! Ako vjeruješ u Isusa i priznaješ svoj grijeh obrati se Bogu za pomoć, tako ćeš primiti svoje NOVO SRCE.
Moli iskreno ovu molitvu: ISUSE, JA VJERUJEM DA SI UMRO ZA MOJE GRIJEHE I KROZ KAZNU NA KRIŽU PLATIO CIJENU MOJE NEPRAVEDNOSTI. VJERUJEM DA SI NAKON SMRTI USKRSNUO IZ GROBA DA DADEŠ ŽIVOT VJEČNI SVIMA KOJI GA PRIHVATE. OTVARAM SADA SVOJE SRCE I PREDAJEM TI SVOJ ŽIVOT DA BUDEŠ MOJ SPASITELJ. ISPUNI ME SNAGOM NOVOGA ŽIVOTA I VODI ME PO SVOJOJ VOLJI, DA S TOBOM OSTVARIM PUNINU. NEKA MOJ ŽIVOT BUDE SVJEDOČANSTVO TVOJE LJUBAVI! HVALA TI!
Autor: Robert Starčić
