Čovjek, ah… to predivno biće. Toliko dobroga došlo je na svijet kroz čovjeka. Kakva su samo njegova zapanjujuća djela zabilježena kroz ljudsku povijest. Zadivljujuća otkrića, inovacije, izumi, umjetnička ostvarenja, koliko je velikih stvari učinio čovjek! Ima nešto u ljudima što ih pokreće da uvijek traže još više, da idu još dalje, da ostvaruju napredak. Kao ribe koje su ograničene mrežom u koju su ulovljene tako se i čovjek stalno pokušava probiti i otići dalje od svojih granica, vidjeti što ima dalje. Mi ljudi imamo jedinstvenu kreativnost među svim bićima i sposobnost da smisleno planiramo, donosimo odluke i djelujemo. Inteligencijom kojom se izdižemo iznad ostatka živih bića na zemlji, upravljamo zemljom i za svoju korist koristimo resurse cijeloga planeta. Kreativnost koju posjedujemo osposobila nas je da danas putujemo svemirom i istražujemo svemirska prostranstva, a prije samo nekoliko desetljeća umjesto računala upotrebljavali smo zbrajalice s kuglicama (abakus).
Kakve je divne stvari čovjek učinio i našao rješenja za svoj opstanak i stalni napredak kvalitete života. Prije samo dvjestotinjak godina naprimjer, koristili smo vatru kako bi u noći rasvijetlili prostor oko sebe, a sada se iz svemira mogu vidjeti bezbrojna svjetla čovjekovog tehnološkog napretka. Sigurno se sjećate starih western filmova (kaubojci) u kojima ljuti Indijanci na konjima slijede parnu lokomotivu, a danas vlakovi putuju brzinama većim i od pet stotina kilometara na sat, lebdeći iznad nekakvih vodilica kojima su zamijenjene željezničke tračnice. Zaista impresivno, a ipak, neki tvrde da smo postali od majmuna ili da nam je otac “veliki prasak”. No, to sad na stranu…
Uz sva svoja otkrića i zaista velika dostignuća čovjek je ipak ostao isti u samome sebi. Stalno se bori sa svojom naravi, a razlog je taj što sam ne može promijeniti stanje svojega srca. Da, u nutrini čovjeka je osnova njegove biti i budućnosti. Duboko u ljudskom srcu nalazi se izvor i nadahnuće: život ili smrt. Dakako, narav čovjeka danas je ušminkana kulturom i uvježbanim manirima društvene komunikacije ali se njegova mračna strana stalno pojavljuje i otkriva pravo stanje. Kada se kaže da je čovjek humano biće cijeli se ljudski rod predstavlja kao veliko dobrotvorno društvo koje brine za svoje bližnje i sve žitelje zemlje, no, je li to stvarno tako?
Što je onda s grozotom ljudskih djela i odakle dolazi nadahnuće da izbrišemo drugoga zbog vlastitog probitka i koristi? Ima li bića na zemlji koje je učinilo više zlih stvari od čovjeka? Ako smo toliko dobri čemu onda toliko propisa i pravila u svakom dijelu naših života? Svugdje oko nas opomena, prijetnja ograničenjem slobode, financijskom sankcijom ili restrikcijom materijalne imovine? Ne čine li okosnicu ljudskog društva upravo zakoni koji propisanim uredbama određuju granice čovjekovih namjera? Čak i u primitivnim zajednicama nekih domorodaca uvijek postoji autoritet koji postavlja okvir ponašanja izvan kojega se sve osuđuje i na neki način kažnjava. Život zajednice ljudi uređen je prije svega propisanim zakonima bez kojih ne bi bilo moguće održati život ljudske vrste. Razmisli malo, sve oko tebe puno je upozorenja koja stalno strogo prijete i podsjećaju na moguću kaznu. Koliko je samo propisa i institucija moralo biti stvoreno u našoj zemlji i kakvi su sve sistemi smišljeni kako bi spriječili korupciju i krađu. Unatoč svemu tome još nam nije uspjelo… ali za utjehu mi u Zagrebu barem imamo fontane.
Bilo da se radi o pojedincu, nekoj grupi ili cijelom narodu zašto se uvijek pomno mora zaštititi i braniti imovina? Od koga ako je čovjek tako dobar? Koliko znam, afrički krokodili nemaju baš neku želju za našim luksuznim bazenima, niti nam divlji vukovi žele ukrasti naše limene ljubimce!? Čemu tako stroge kazne kojima se prijeti ubojicama, kome su namijene ako ne čovjeku? Što je tek s tolikim vojskama, naoružanjem, napadačkim i obrambenim strategijama koje se razvijaju i u koje se ulaže nezamisliv novac, dok jedan dio čovječanstva skapava od gladi? Nije li čudno da se stalno od nekoga moramo braniti, graditi utvrde, bunkere, proizvoditi zrakoplove i podmornice, pomno čuvati granice i živote, a nema nikog drugog protiv čovjeka osim njega samoga? Što ti to govori, može li se čovjeku pripisati dobrota kao originalna značajka njegove naravi? Budi pošten prema sebi i priznaj da trebamo pomoć. Ne samo Jack Trbosjek ili neki bijesni mudžahedini, svako ljudsko biće treba novo srce.
A Bog sve to vidi i dobro nas poznaje. On ne želi osuditi čovjeka već mu daje uvid u pravo stanje njegovoga života: prolazan je, nestalan i stalno u opasnosti da izgubi ono u što se pouzdaje. Kad čovjeka sustigne smrt on upoznaje svoju stvarnost jer se tada više ne može održavati snagom tijela i svoje inteligencije. Ako nema Spasitelja propada u provaliju propasti, odlazi tamo odakle nema više izlaza i gdje više nema nade. Zato je došao Isus, On je temelj za život koji te neće iznevjeriti i neće popustiti. Unatoč grijehu svih nas Bog je ispružio ruke prema čovječanstvu. Isus je bio razapet na križ i platio je cijenu za tvoj grijeh pred Bogom, svojim Ocem. Kazna je isplaćena i sad možeš biti slobodan od suda i smrti, možeš ostvariti svoj život i na zemlji i u vječnosti. Ako vjeruješ u Isusa Krista On može biti tvoj Spasitelj, reci ovako u molitvi, iskreno i iz srca:
ISUSE, VJERUJEM DA SI TI UMRO NA KRIŽU I PLATIO CIJENU ZA MOJE OPRAVDANJE. JA TREBAM TVOJU MILOST I ZATO ŽELIM DA BUDEŠ MOJ SPASITELJ, PREDAJEM TI SVOJ ŽIVOT. HVALA TI ISUSE!
Autor: Robert Starčić
