Kada su pitali jednog čovjeka vjeruje li u smak svijeta i što bi učinio ako dođe do toga, njegov odgovor je bio: “Uzeo bih djecu i ženu i otišli bi u Njemačku!” Ovo je samo izmišljena šala koja opisuje vrijeme prošlih generacija kada je jedna zemlja dobrog standarda bila za naše ljude kao raj, obećana zemlja i mjesto rješenja njihovih problema. Mnoge su obitelji sa ovoga dijela Balkana spasile tamo svoje živote od siromaštva i tvrdoga sistema koji nije davao puno prilika. Ali, bilo je to samo jedno vrijeme i danas mnogi od tih ljudi nisu više na ovome svijetu. Preselili su u vječnost, otišli su jer sve na ovome svijetu ima svoje granice, pa i vrijeme. Sve je prolazno, čovjek ima svoje vrijeme na zemlji, a čak će i zemlja jednom proći. Zato je dobro da svatko sebe zapita je li spreman za svoju vječnost?
Čovjek bi trebao znati da bez Spasitelja za njega nema nade jer u sebi nosi smrt zbog grijeha. Ono što vidimo od naše tjelesne snage i intelektualnog potencijala prolazno je i jednog će dana završiti svoj put na zemlji. U to smo se već trebali uvjeriti jer kad netko umre ostaje tijelo koje razotkriva kolika je ta ljudska snaga. Svi smo se sigurno našli na ispraćaju preminulog znanca, prijatelja ili nekog člana bliske obitelji i stajali odajući počast njihovom životu. Unatoč sjećanjima na snagu i potencijal te osobe, tamo je ležalo samo beživotno tijelo. Nismo se s njima mogli niti oprostiti jer njih jednostavno tamo više nije bilo.
Od naših smo učiteljica i učitelja slušali povijesne priče o veličanstvenim pogrebnim ceremonijama moćnih vladara drevnih kultura i civilizacija. U televizijskim reportažama moderne povijesti svi smo mogli vidjeti kako tijela velikih svjetskih državnika i vjerskih vođa nose u počasnim povorkama jer više nisu živi i ne mogu sami hodati. Ostalo je samo njihovo mrtvo tijelo koje su nosili pripadnici neke svečane garde, a ljudi su neutješno plakali jer se nisu nadali da će se tako završiti. Dok su ovi još živjeli na svijetu djelovali su kao da će nasmijani vječno mahati rukom sa nekog balkona, a razdragane mase klicanjem će ih pozdravljati i plakati dirnuti njihovom balkonskom dobrotom. Sve je izgledalo skoro savršeno, bili su tako dobri, a onda su umrli, hm…
Nema ništa loše u ljudskoj dobroti ali ne može se ljudski život spasiti dobrotom. Problem je čovjekova smrt koja ga čeka. Svi mi imamo neka dobra djela, neke trenutke ili periode iskazane dobrote ali sva će ta dobra djela ostati na zemlji u sjećanjima onih koji ostanu iza nas. Ako čovjek nije spašen od smrti i pridružen vječnom životu jedino što mu ostaje je vječna smrt. To je muka koja čeka dušu bez Spasitelja, to je mjesto bez izlaza i bez nade, mjesto propasti ljudskog života. Stvoreni smo na sliku Božju kao vječna bića i zato ćemo vječnost provoditi na jednoj ili drugoj strani: u životu ili u smrti. Bog ne želi da tvoj život propadne, pa nije te zbog toga stvorio! On zna tvoje stanje i zato je poslao Spasitelja da uđeš u vječnost Njegove slave, a ne svoje sramote. Svatko od nas živih jednog će se dana suočiti s krajem svojega puta po ovoj krasnoj zemlji i tada će ugledati vječnost. Pa čemu se onda toliko držimo samo onoga što privremeno posjedujemo? Onaj koji vjeruje u vječnost sigurno neće tako grčevito držati ono što je prolazno.
Ti možda ne vjeruješ u vječni život i misliš da takvo što ne postoji? A ako i postoji vječnost kako znati nešto što se (iz ove perspektive) odavde ne može vidjeti? Možeš li se pomiriti s time da će se dragocjeni ljudski životi i ti s njima samo izgubiti u nekom ništavilu? Zaista vjeruješ da ćeš biti ništa? Ako se ipak želiš uvjeriti i otkriti vječni život za to postoji siguran Put. Isus je dokaz: bio je mrtav, sahranili su Ga i onda je za tri dana opet došao živ pred svoje učenike. Nakon toga napustio ih je i vidjeli su kako odlazi u Nebo. To ih je toliko zaprepastilo da su poslije toga bili spremni žrtvovati imanje, svoj ugled i čak svoje živote da budu svjedoci drugima koji Ga nisu vidjeli uskrslog. Rekao im je da je On Božji Sin i da će Ga svatko tko vjeruje moći upoznati i od Njega dobiti život.
Razmisli samo što je Bog učinio za nas: On je krenuo k čovjeku da ga spasi. Mogao je okrenuti leđa i pustiti nas da odemo u svoju propast. Cijela povijest ljudskog roda i toliko učinjenog zla pokazuju da smo to i zaslužili. Čovjek se stalno želi prikazati dobrim, ali tko je učinio više zla od čovjeka!? Ali unatoč svemu tom zlu još su starozavjetni proroci najavili da dolazi Emanuel- Bog koji će biti među nama. Isus je zato ostavio slavu neba i došao pokriti našu golotinju i slaboga učiniti jakim.
U vječnosti vlada Stvoritelj koji je jedini Dobri i nema slabosti kao ti i ja. Kada otkaže naša tjelesna snaga stajat ćemo pred Stvoriteljem svega. Tvoja iskrena dobra djela mogla su pomoći drugima ali mogu li tebe učiniti dostatnim da prijeđeš iz grijeha u nebo? Sada još možeš uspoređivati svoju dobrotu u odnosu na druge ljude, ali što ćeš tada? Hoćeš li pričati Bogu o svojoj dobroti i koliko će vrijediti tvoja dobrota pred Isusom koji je dao svoj život za otkup svih grijeha? Hoćeš li se tada usuditi usporediti svoja dobra djela s onim što je Isus učinio za tebe? Bez Isusa Spasitelja vidjet će se samo golotinja čovjeka, njegovi grijesi i bijeda ljudske snage.
Bit će to strašan susret svima koji nisu vjerovali, propast će u trenu svako pouzdanje u sebe i vlastitu dobrotu. Svi će se takozvani sveti posrednici pokazati nedostatnima da spase ljudski život. Samo je jedan Spasitelj – Isus Krist. On je platio tvoj otkup za vječni život, za potpuno ostvarenje svega što jesi i zbog čega smo svi stvoreni. Zbog toga Njemu daj svoje povjerenje i priznaj svoj grijeh, to ionako nije tajna pred Bogom. Ne trebaš religiozno nabrajanje, možeš Mu reći ovako:
ISUSE, VJERUJEM DA SI TI UMRO NA KRIŽU I PLATIO CIJENU ZA MOJE OPRAVDANJE. JA TREBAM TVOJU MILOST I ZATO ŽELIM DA BUDEŠ MOJ SPASITELJ, PREDAJEM TI SVOJ ŽIVOT. HVALA TI ISUSE!
Autor: Robert Starčić
