Temeljno načelo građevinarstva glasi: “Veličina i snaga temelja određuje veličinu i snagu građevine.” Želimo li izgraditi malu kuću ili zgradu, neće nam trebati duboki temelji. No, namjeravamo li podići veliku građevinu, morat ćemo položiti jake temelje. To podrazumijeva kopanje u dubinu, kako bi se došlo do kamene podloge. Kada dođemo do te podloge, tog kamena stanca, u njega moramo zabiti drvene stupove te ih pričvrstiti za njega. Ako to ne učinimo, građevina može potonuti, tj. urušiti se pod svojom težinom.
Ista se načela primjenjuju na duhovnom području. Prije nego li počnemo graditi u visinu, moramo graditi u dubinu. Strpljivost koju ulažemo u gradnju u dubinu, određuje koliko će velika biti naša građevina. O važnosti tog načela najbolje govore ruševine službi, Crkava i života službenika koji nisu položili prave temelje.
Albert Einstein je izjavio nešto, što je možda važnije od njegove Teorije relativnosti. Rekao je, naime: “Prijevremena odgovornost rađa površnost.” O tome je govorio i Gospodin Isus, kada je kazao kako sjeme, koje prebrzo iznikne, ne pusti čvrsta korijenja. No, mi često imamo najbolje mišljenje o onima koji se razvijaju najbrže. To je oslabilo mnoge udove Tijela Kristovog.
Izuzetno je važno uložiti dovoljno vremena kako bi se temelj položio na ispravan način. No, također trebamo paziti na to, da položimo ispravni temelj. Primivši Krista u svoj život, ja sam se ubrzo našao u zajednici koja je naglašavala otkrivenje o Tijelu Kristovom. To je otkrivenje veoma važno i uzbudljivo pa sam na njemu počeo graditi svoj život. Tome sam pridodao mnoge druge vidove kršćanske istine, ali je naglasak bio na Crkvi. “Građevina”, koju sam gradio, sve je više rasla, a paralelno s njom rasla je i moja služba. A onda se sve počelo ljuljati. Znao sam da nešto nije u redu, ali nisam znao što je to bilo. Sve sam radio na biblijski način i u mom životu nije bilo velikog grijeha. No, morao sam se jako truditi da sve održim na okupu.
A onda mi je Gospodin mudrim savjetom jedne osobe objavio kako su sva temeljna načela istinita i ispravna, ali nisu bila dio građevine nego temelja! Gradio sam na temelju Gospodinovih djela, umjesto na samome Gospodinu. Zapravo sam štovao Božji hram, Crkvu, a ne Boga koji prebiva u tom hramu. To me odvelo u krajnosti. Apostol Pavao je objasnio: “Nitko, naime, ne može postaviti drugog temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist” (1 Korinćanima 3:11).
Božja otkrivenja su divna, ali postoji samo JEDAN Temelj – Gospodin Isus. Budemo li gradili na bilo kojoj drugoj istini, taj temelj neće izdržati pritiske duhovnog života pa će se cijela građevina prije ili kasnije srušiti.
Mnoge doktrine, koje danas poučavaju službenici širom svijeta, su otišle u krajnost. Došle su u Tijelo kao pravodobna otkrivenja. U većini slučajeva zablude se nisu nalazile u njima samima. No problem je bio u tome što su vjernici pokušavali graditi na pogrešnim temeljima. Neki su zahvaljujući izvanrednoj upornosti, stigli veoma daleko prije nego im se cjelokupna struktura srušila. Drugi su na vrijeme shvatili da nešto nije u redu pa su mudro postavili pravi temelj i krenuli ispočetka.
Učenje, koje neka Crkva ili zajednica posebno naglašava, često je temelj na kojem ona gradi svoje djelovanje. A apostoli i proroci u Novom zavjetu imali su samo jednu poruku: Isusa. Propovijedali su sve doktrine, koje mi danas propovijedamo, a vjerojatno i neke druge, ali se njihova cjelokupna poruka temeljila na Onome “…u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja” (Kološanima 2:3). U širem smislu, Isus nije samo Temelj, nego cjelokupna građevina! Sve treba biti obuhvaćeno u Njemu. Duhovna zrelost ne podrazumijeva samo stjecanje znanja i prihvaćanje nekih duhovnih istina. Naprotiv, Bog želi da “…učinimo da sve uraste u njega, koji je Glava, u Krista…” (Efežanima 4:15).
Apostoli su naporno radili kako bi se Krist oblikovao u vjernicima. Između toga i poticanja ljudi da se prilagode nekim duhovnim istinama, postoji ogromna razlika. U jednom od svojih dijela povjesničar Will Durant naveo je razliku između Isusa i Cezara. Cezar je pokušavao promijeniti ljude mijenjajući zakone i institucije, dok je Isus promijenio zakone i institucije promijenivši ljude. Naglašavanje izvanjskog aspekta može stvoriti neki oblik pobožnosti, ali se odriče njene sile. Svako naglašavanje, koje se “uzdiže” iznad osobe Isusa Krista vodi u beživotni obred. Bog želi da sve promatramo kroz Sina. Kad god Ga gledamo kroz leće doktrina, dobivamo iskrivljenu sliku.
Kada je mnoštvo Isusovih sljedbenika ogladnjelo, On im je dao ono što su tražili. Uzeo je kruhove, razlomio ih i podijelio narodu. Kada su se svi dobro najeli, preostali su samo djelići (Ivan 6:11,12). To je svojevrsna slika Crkve. Svi smo mi jeli puno različitih kruhova (naglašenih istina i doktrina) i ostali su nam samo ulomci. Kao što je Gospodin nastojao skrenuti pozornost mnoštva na pravi Kruh – sebe samog, tako i danas On pokušava odvući našu pozornost s različitih doktrina kako bismo pogled stavili na Njega. Jer “sve se u njemu drži u redu” (Kološanima 1:17).
U njemu su sve valjane doktrine savršeno usklađene. No kada ih učimo kao odvojena otkrivenja, one pretvaraju naše Crkve u djeliće – raskomadane ostatke velike cjeline. Sagledane u Njemu, doktrine dobivaju pravu perspektivu i ravnotežu, a njihovo poučavanje ne stvara rascijepe. “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina (kruhovi) govorio po prorocima, na kraju to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu…” (Hebrejima 1:1,2).
Ta je istina vidljiva i u Martinoj reakciji na smrt voljenog brata Lazara. Marta je imala ispravno razumijevanje doktrine o uskrsnuću. Znala je da će njen brat uskrsnuti u posljednji dan, ali je svoju nadu polagala u doktrinu, umjesto u Isusa. On je nadu preusmjerio rekavši: “Ja sam uskrsnuće i život…” (Ivan 11:25). No naš Gospodin nije samo uskrsnuće. On je i Istina – sva Istina, otkrivenje od Boga i o Bogu. On je JA JESAM.
Budemo li naglašavali doktrine, sigurno ćemo zastraniti. One ne mogu nikoga promijeniti. Štoviše, vjernik se preobražava samo onda kada promatra Krista (2. Korinćanima 3:18). Pomazanja i učenja hrane Kristovu prirodu koja se oblikuje u nama. No, kada god u središe naše pozornosti dođe istina ili otkrivenje, mi zastranjujemo. Zato sotona često dolazi kao anđeo svjetla ili “poslanik istine”. Sjeti se, istina nas može prevariti. Život nalazimo u samo jednoj Istini – Isusu Kristu. On nije došao samo propovijedati i učiti istinu, nego i – biti Istina.
Mojsije je odlazio razgovarati s Gospodinom u Šator sastanka. Kada bi ušao u Šator, Bog bi sišao na njega u stupu oblaka te razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem. Taj prizor bio tako veličanstven, da su Izraelci odlazili do vrata svojih šatora i obožavali Gospodina. Kada bi se Mojsije vratio u tabor, Jošua (u to vrijeme Mojsijev sluga) bi ostao u Šatoru sastanka. To što je bio najbliskiji prijatelj Božjega čovjeka, nije mu bilo dovoljno. Želio je sam upoznati Gospodina. Možda ga je baš zbog toga Bog odabrao da uvede Izrael u Obećanu Zemlju.
Kada imamo mogućnost razvijati odnos sa snažnim Božjim slugama, prijeti nam opasnost duhovnog uspavljivanja. Zbog toga su mnogi Božji pokreti, institucije, škole, Crkve i misijske postaje prestale postojati sa smrću svojih osnivatelja. Kada je Jošua umro, još nije prošao jedan naraštaj, a Izraelci su već doživjeli duhovno otpadništvo. Duhovna probuđenja počinju kao pokreti Duha Svetog, ali rijetko nadživljavaju novi naraštaj. Razlog tomu je činjenica da su utemeljeni na ljudima ili doktrinama. Pokret Duha traje samo onda kada je temelj – Isus Krist. Duh je svjedočio o Isusu, a ne o Njegovim službenicima ili doktrinama. O Isusu! Ako se okrenemo bilo čemu drugom, brzo ćemo otići sa pravoga puta i krenuti puteljcima koje ne vode u Život.
Prije nego što je poslao učenike da služe svijetu, Isus ih je pozvao k sebi (Marko 3:14). Nije ih poslao u najbolju biblijsku školu niti im je savjetovao upisivanje dopisnog tečaja. Naprotiv, rekao im je: “Slijedite Mene.” Svjetlo, koje je bilo u Njemu, trebalo se nastaniti u njima. On na to i danas poziva svakog, tko želi biti Njegov učenik, govoreći mu: “Slijedi me.” Moramo Mu odgovoriti onako, kako mu je odgovorila Šulamka, koja je tip Zaručnice Kristove: “Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš stado svoje… zašto da budem kao ona koja se prekriva velom pokraj stada tvojih drugova” (Pjesma nad pjesmama 1:7, KJV).
Isus je jedini Posrednik između Boga i ljudi (1 Timoteju 2:5). “Ali hoću da znate da je Krist glava svakome čovjeku…” (1 Korinćanima 11:3). Voditelji i službenici, koje Gospodin daje Crkvi ne smiju zauzimati Njegovo mjesto, već trebaju voditi ljude k Njemu. On postavlja starješine i pastore kako bi pasli stado Božje (1. Petrova 5:2), a ne vodili svoja stada. Zbog toga je Gospodin navijestio kako će “…biti jedno stado i jedan pastir” (Ivan 10:16). Pravi pastiri ne nastoje nad ljudima prakticirati svoj, već Gospodinov autoritet. Oni koji koriste službu kako bi gradili svoja kraljevstva, neposlušni su jasnom upozorenju Vrhovnog Pastira: “Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga Nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista! Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, biti će ponižen; a tko se ponizi biti će uzvišen” (Matej 23:8-12)
Autor: Rick Joyner; iz knjige “Dva stabla u vrtu”
