Upravo ovih dana prije dvadeset godina pala je „čelična zavjesa“. Rušenjem berlinskog zida započeo je pad komunističkih uređenja u državama srednje i istočne Europe. Mnogi mladi se danas toga i ne sjećaju, no bio je to jedan od događaja koji su obilježili čitavu epohu u ekonomskom, političkom i naravno duhovnom smislu.
Mnogi koji se danas smatraju mladima nisu stigli živjeti u komunizmu. Ipak, oni imaju idealiziranu sliku „komunizma“, koja im postaje sinonim socijalne, političke, antiglobalističke angažiranosti. Povlače se ponovo i paralele kršćanstvo-komunizam, ali bez pravog razumijevanja što je zapravo komunizam. Prema Hrvatskoj enciklopediji (sv.6 izdanje 2004.) pod tim se pojmom navode slijedeća četiri značenja.
Ideja savršenoga, besklasnoga društva potpune jednakosti ljudi.
Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva
Politički pokret koji obuhvaća ukupnost partija
Politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti.
Utopističke ideje Platona i sir Thomasa Morea našle su svoj odraz u „komunizmu“ kakav su po prvi put definirali Karl Marx i Friedrich Engels 1848. u knjižici s naslovom “Komunistički manifest”. Utopija se sastojala u tome da svi rade i uzimaju prema svojim potrebama, a u takvom društvu ne postoji privatno vlasništvo, a ni država. “Uzeti od svakoga prema njegovim mogućnostima, a dati svakome prema njegovim potrebama” bio je moto komunizma i mnoge može podsjetiti na život prve kršćanske zajednice kako je opisan u Djelima apostolskim. „Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.“ (4:34). Sličnosti tu i počinju i završavaju.
Komunistički manifest je nastao iz kritike tadašnjeg kapitalističkog društva i rastuće industrijalizacije u Europi i u SAD, te je doveo do stvaranja komunističkih pokreta u mnogim zemljama. Ideje komunizma u interpretaciji Vladimira Iljiča Lenjina dovele su do stvaranja Sovjetskog saveza i kasnijem širenju komunizma kao državnog poretka u mnogim zemljama svijeta, uključujući i naše krajeve. Mnogi su se narodi Europe kroz antifašistički pokret oduprli okupaciji u drugom svjetskom ratu upravo na valu komunističkih pokreta. Mislilo se da će komunizam doista uzeti prevagu u svijetu, no samo ga je podijelio. Postavši političkim pokretom i državnim uređenjem ostvarenje utopije iz Komunističkog manifesta je odgođeno, jer “konkretnih” je ciljeva uvijek bilo puno više. Besklasno društvo nikada nije postignuto, kao ni potpuno ukidanje privatnog vlasništva. Isto tako niti jedan državni aparat nije pokazao sposobnost da sam sebe ukine. Sasvim suprotno, jednostranačke, totalitarne vlasti su se pokazale surovijima prema svojim narodima, zakidajući slobode u ime višeg cilja. Pritom mislim na slobodu stjecanja i raspolaganja imovinom, slobodu izražavanja, kretanja, izbora vlasti, nacionalnog samoodređenja, a napose slobode vjerovanja. Komunističke vlasti su na koncu izgubile povjerenje ljudi kojima su vladale, a izgubile su i u ekonomskoj utrci s ostatkom „kapitalističkog“ svijeta. U zadnjih dvadeset godina su Sovjetski savez i još dvadeset država (među kojima i bivša Jugoslavija) odustale od komunističkog uređenja, a danas se komunističkim državama smatra još svega njih pet. Među njima je i NR Kina koja od komunističkog uređenja valjda baštini još samo jednostranačje. Pad komunističkih vladavina nije uvijek bio bezbolan, čemu smo i sami svjedoci, jer su na površinu izbile mnoge ne-rješene stvarnosti. Naglo dobivene slobode nisu svima „bile na izgradnju“, a pokazalo se da i godine življenja u takvom režimu ljude lišava inicijative, samosvijesti i osjećaja osobne odgovornosti. S druge strane mnogi su u novim okolnostima nastavili živjeti po starim obrascima.
Komunizam kao ideja savršenoga, besklasnoga društva potpune jednakosti ljudi nije se ostvarila. Zašto?
Čak i kada bismo zastali na prvom značenju pojma komunizma (vidi gore), a da ne ulazimo u provedbu kroz historijske prilike političkih uređenja, možemo zamijetiti da se komunizam zasniva na čovjeku, stavljajući njega u centar. Mjesta za Boga u ateističkoj ideji komunizma nema. Marx je religiju smatrao „opijumom naroda“ i s time bih se čak mogao i složiti. Ono što on pak nije vidio, doživio jest: Bog. Vjera u Isusa mijenja, spašava, te nije podložna religiji. Sve što se gradi nasuprot Bogu, temeljeno na grešnom čovjeku – propada.
U Bibliji doista i stoji: „Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima.“ (1. Timoteju 6:10). Ipak srebroljublje, pohlepa je prije svega duhovna stvarnost i ne da se suzbiti „preraspodjelom dobara“, jer i siromašan može biti pohlepan, kao što bogati to ne moraju biti. Postoji duhovna borba i sloboda od pohlepe koja se potom očituje u životu promijenjenog, slobodnog čovjeka, a „uistinu je slobodan onaj kojeg Sin oslobodi“ (Ivan 8:36).
Ukidanje klasa može se nekome činiti hvalevrijednim, no Isus se obraćao svim klasama! Bog zna zašto jedni imaju više, a drugi manje. Nije nas iste zamislio i što ja imam s tuđim? Ne naređuje li Bog da ne poželimo tuđe? Bog ljubi svakoga i zove sebi po Sinu pomirujući u sebi bogate i siromašne. Bogu ne treba klasni, rasni, spolni, nacionalni sukob. Bog daje mir i zadovoljstvo s onim što imaš, kao i mir s onim što ima netko različit od tebe. Njegovo je Kraljevstvo takvo i tko je okusio djelić toga – drugo i tuđe ne želi.
Ukidanje vlasti – zvuči zamamno, no Biblija nas uči drugačije. Svaka je vlast ljudska zapravo s dopuštenjem od Boga (Ivan 19:11) i sam je Isus poštivao vlasti dok je hodio Zemljom. Bezvlašće je uvod u nered.
Kolektivizam koji proslavlja „novog čovjeka” zapravo je nasuprot kršćanstvu koje je zajedništvo pred Bogom i sa Bogom. U zajedništvu se nikoga ne prisiljava da dijeli svoju imovinu, pa tako ni Ananija i Safira nisu morali donositi pred apostole, ali niti lagati protiv Duha Svetoga. (Djela 5:5).
Kakva ideja, takva i provedba!
Pred kraj komunizma znao sam kao dijete čuti kako odrasli (potiho) priznaju da ideja nije loša, ali su ljudi zli. Naizgled dobronamjerna, utopistička ideja izvukla je u svojoj provedbi iz mnogih na našim prostorima i dobro i zlo. Oslobađajući svoju zemlju i gradeći je iznova mnogi su naši preci vjerovali u utopističku raspodjelu dobara, pomirbu naroda, mudro vodstvo. Ipak, komunistički pokreti i režimi dijelili su s onim nacističkim i fašističkim prezir prema liku “slabića” Isusa, ne shvaćajući Njegov poziv i poruku. Mnogi su odrasli u buntu prema Bogu, ruganju prema vjernicima, navlačeći na sebe i svoje potomke prokletstvo. Pad komunističkih režima je zapravo samo ubiranje plodova takvog stava.
Čuti danas da je nekad bilo bolje doista me podsjeti na ljudsku korumpiranu prirodu. Nisu li i Židovi vrlo brzo zaplakali za “prekrasnim godinama” provedenim u egipatskom ropstvu? Nisu li Židovi ušli u obećanu zemlju tek kada je umro i zadnji čovjek koji je kao odrastao izašao iz ropstva? Kažu da se to zbilo nakon četrdeset godina lutanja pustinjom. Valjda nismo na pola puta!
Vidjeti da se danas mladi identificiraju s ikonama komunizma, revolucionara …znak je neznanja i nezrelost koju možemo pripisati njihovim godinama.
Povezivati pak komunizam i kršćanstvo uvijek je bila velika greška. Ako je Rade Končar pred streljanje uzviknuo “Milosti ne tražim, niti bih je dao”, ja mogu samo zahvaliti Bogu što se smilovao meni, mladom ateistu, unuku jednog partizana, davši svoga Sina. Tu milost želim i svima drugima, jer svi je trebamo.
Autor: K. C.
